Slučaj bezimenog (foto: google images)
U VAZDUHU · kolumna

Nikad ne znam kako da počnem. Život mi je bezveze. Eto. Dobrog sam zdravlja, izgledam OK, al imam osjećaj kao da trunem. Ili da mi život curi kroz prste. Da prolazi pored mene kao neki brzi vlak koji se ne zaustavlja na provincijskim stanicama, a ja ga spakiranih kufera gledam kako nestaje.

Dobro je, dobro je sve, imam posao, uvijek isti posao koji radim još od završetka školovanja, ali ne ispunjava me. Ne znam ni što bih drugo radio da nema tog posla. Nedavno sam na uredskoj božićnoj zabavi pomislio- što da se jedan dan ne pojavim na poslu, da umrem, bi li tko primjetio? Koliko bi im trebalo da zamijete i da me zamijene? Vjerojatno malo, puno je IT-evaca bez posla. Ljudi su pijuckali, plesali i šlatali se po kopirkama, a ja sam došao do zaključka da sam ja onaj loser iz filmova. Gubitnik. Niti gubitnik, koliko izgubljen. Ovako ću još koju dekadu, kuća-pos’o-kuća i ćao kakao. Gotovo.

Mislio sam da ću do sada imati kuću, obitelj, da ću biti sretan. Da ću biti netko. Je l’ ti znaš da ja u ove 34 godine nisam bio ni na jednom drugom kontinentu!? Osim u azijskom dijelu Istanbula, ali to se ne računa. Ne mogu si priuštiti ni pristojno putovanje, a kamoli egzotični odmor. Svako ljeto svoga života provodim na identičnom mjestu- na vikendici. Koja je zapravo babina kuća. Dosadili su mi više i trajekti i ribari i Oliver koji svira u svakom restoranu i babine prijateljice koje zabadaju nos u moja posla. Kad ću se ženit, to im je najdraže pitanje. Kao da je to najvažnije. Imam djevojku, doduše, ali nisam siguran ni volim li je. Ili ona mene. Povremeno vodimo ljubav, a i to nije više strastveno kao nekada, nekad imam osjećaj da sam na autopilotu. Uvijek sve isto. Čini mi se da je i njoj tako, da sve odrađuje pa kad je pitam zašto je sa mnom, ona ništa ne odgovori, nekad me samo zagrli ili se nasmije. Ne znam ni je li želi dijete. Znam da želi da se zajedno uselimo, ali meni je nepovoljno sada dizati kredit, a ona ne može sa svojom plaćom odgajateljice, pa ostajemo svak u svom stanu. Ne uzbuđuje me ni pomisao na ljubavnicu, dosta mi je i jedna. I previše.

Roditelji su živi i zdravi, evo nekidan sam bio do njih za praznike. OK su, ali oni imaju neki svoj život, a i mislim da me ne bi razumjeli. Pogotovo zato što izvana izgleda sve uredno. Jedino što izgleda bolje je život moga brata. On je zapravo postigao sve što sam ja maštao. Ima svoju firmu, dvoje djece i ženu koja ga obožava. Zgodan je i viši je od mene, profesionalno se bavio košarkom, da bi se nakon ozljede posvetio biznisu. Zajedno smo trenirali, ali kada sam vidio da nikada neću narasti dovoljno da igram centra, odustao sam. Imam osjećaj da nas je tu život razdvojio i njega odveo u zemlju gdje teče med i mlijeko, a mene u neku močvaru. Nisam zavidan, samo govorim. Ja sam zapeo u blatu do pazduha, a on se hladi novčanicama od 100 eura. Nisam više ni ljut, samo sam umoran. Često zaspem nadajući se da se neću probuditi. I svako jutro se razočaram.
Draga Nadice, ima li nade ili je to-to?

Dragi bezimeni,

Umjesto da kontemplirate o smrti ili zavidite drugima na njihovim životima, kako bi bilo da počnete živjeti svoj? Imate jedinstvenu priliku od vlastitog života napraviti nešto zanimljivo ili barem zabavno. Pretpostavljam da ste svjesni da ovo nije generalna proba, ili čekaonica za „pravu stvar“, jer da niste, vjerojatno biste utjehu potražili u svetim knjigama, a ne na stranicama Nadice Bauk. Po mom mišljenju, a i svim relevantnim pokazateljima, život nema baš nekog višeg smisla. Osim da nam bude dobro i da sami nađemo sebi svrhu u moru besmisla, a to je individualna odgovornost. Ako imate tekuću vodu i mogućnost dostave hrane, onda se slobodno smatrajte povlaštenim. Već ste dobro. Kako ja to vidim, problem je što vam je pre-dobro. Udobno vam je i imate vremena, imate luksuz zastajkivanja i propitivanja je li to dovoljno dobro, a znamo da je besposlenost kolijevka mnogim budalaštinama. Ili, kako mi je jedna Korejka lijepo rastumačila „znaš, u Seoulu se grade pametne zgrade, tako da čim moj otac uđe autom u garažu, zgrada upozori majku da stavi večeru u mikrovalnu, a njemu pozove lift. Da se ne čeka. Moja baka ima pametni telefon i dobije obavijest kada je večera servirana, da ne gubi vrijeme.“ I, što vi radite sa svim tim ušteđenim vremenom? „Igramo video igrice“.

Vaši pretci su se dobrano namučili da bi vas rasteretili grča preživljavanja i ostalih primarnih potreba i vi sada taj poklon, vrijeme, koristite na potpuno krive stvari. Niste sasvim krivi za to, tj. možete zahvaliti svom prefrontalnom korteksu. Ono što se skriva vama iza čela i što ljude izdvaja od drugih životinja je dobrim dijelom odgovorno za vaše stanje. Naime, dok se onaj primitivniji dio mozga odmara u momentima kada nije u lovu niti je lovina, ovaj noviji, razvijeniji dio, ako mu dozvolite, u trenucima dokolice, terorizira sve oko sebe, uključujući i vas. Ako se niste odlučili na lobotomiju, što nikako ne preporučam, slijedi nekoliko praktičnih savjeta kako zagospodariti vlastitim mozgom, a posljedično i životom. Savjeti ovoga puta nisu isključivo autorski, već dolaze iz laboratorija sporadično mudrijih ljudi.

Kada se uhvatite da razmišljate o smislu života/posla/dana, odmah se zaustavite. Zaposlite svoje misli nečim pod hitno, kao da vam život ovisi o tome. Uvijek nosite sa sobom križaljku za prvu pomoć, a ako su vam draži brojevi – sudoku. I onda, čim vam pažnja odluta u neke mračne krajeve, spasite se mentalnom okupacijom. Prisjetite se trigonometrije ili pokušajte zapamtiti periodni sustav elemenata. Tehnika je mnogo, a ako vam misli baš tvrdoglavo i neposlušno lutaju u maštu, onda barem mislite o nekom drugom, ne o sebi. Zamišljajte što je čovjek pored vas imao za ručak, kakvo cvijeće voli, kada je zadnji put rekao „volim te“ i sl. Ni pod koju cijenu ne udovoljavajte svom razmaženom mozgu, već ga s puno strpljenja odgojite da vam bude na korist, a ne na štetu.

Ako vam posao ne daje smisao, dajte vi smisao njemu. Ukoliko vam radni zadaci jednostavno nisu ni na koji način izazov, socijalni život u uredu će vam zasigurno pružiti pregršt prilika. Razmijenite koji osmijeh u čajnoj kuhinji, skuhajte kavu za sve. Evo, bliži se i Valentinovo, počastite suradnike čokoladom ili predložite bojkot istog. Poslušajte kolegu sa susjednog pisoara i njegove ljubavne probleme, namignite kolegici iz prodaje kada je sretnete kod printera. Ili obratno, sasvim je svejedno. Život piše drame, a pogotovo život u Office-u. Samo kresnite tu iskru koja nedostaje vašem radnom danu i na posao ćete sigurno ići zviždučući. Ako ste već riješili da to nije za vas i ne možete dočekati dan da napustite taj posao, ali ne znate što bi vas veselilo, poslužite se moćnim oružjem koje mi je davno preporučio brat. „ako nisi sigurna što je tvoja strast, naći ću ti ja posao u fast foodu na kolodvoru. Garantiram ti da ćeš nakon mjesec dana imati kristalno jasnu sliku što želiš od života“. I zbilja, nakon tjedana noćnih smjena i bez ijednog slobodnog dana, ne toliko zbog posla koliko zbog isparavanja izgorenog sira, odjednom mi se ukazala vizija mog budućeg života. Nekada čovjek mora raditi mrske mu poslove da bi skupio snage da ode u nešto bolje za nj.

Što se tiče vašeg pseudo-rivalstva s rođenim bratom, prekasno je da vam savjetujem da se ne uspoređujete i da se vas njegov život ne tiče. Preduboko ste ogrezli u mulju vlastite zavisti da biste se na civiliziran način iz njeg izbavili. Nema vam druge nego brata pozvati na boksački dvoboj. Moram naglasiti, nikako ne zagovaram nasilje, osim kad je u terapeutske svrhe, a vašem malodušju najbolji je protulijek malo uzbuđenja. Kažu, boks je sport, a da biste izbjegli ozljede, nosite rukavice i štitnike za zube ili možete ići au naturel kao u filmu Fight Club. Budući da je brat viši od vas te bivši sportaš, dobro bih razmislila o ovoj metodi. Mada, nikada ne smijemo podcijeniti moć navale adrenalina i emocije, eventualno bijesa, koji, ako je kontroliran, može izjednačiti šanse protiv fizički nadmoćnijeg protivnika. Neovisno o ishodu, angažirati ćete onaj primordijalni dio mozga, dobit ćete dobar cardio, ali i eksplozivni trening, a i malo testosterona ne bi vam škodilo. Naravno, ranije se posavjetujte s liječnikom.

A što se ostalog tiče, nudim vam jednostavnu tajnu sretnog života i ključ zadovoljstva iz kovačnice puno mudrije i iskusnije žene, moje none. On glasi: „na vašem bih mjestu malo manje kukala oko stvari koje nemam, a malo više zahvaljivala na onome što imam“. Amen.

Lažna velika pijanistkinja (rad Slavka Krunića) Pouke iz prošlosti: Velika plagijatorka Prozor u dvorište (foto: Jordan Cvetanović) Prozor u dvorište: Koga čekate? Ana Vučković i njena mama Žena na ivici nervnog sloma: Baby friendly Bob Živković Peglanje Pouke iz prošlosti: Peglanje nije robija ·