Vrsta nelagode - draga Nadice
U VAZDUHU · kolumna

Draga Nadice, pratim tvoje kolumne redovno čak i kad ne mogu iz nekog ličnog iskustva da se povežem sa problemima ljudi koji ti pišu. Tvoji saveti mi uvek daju neku novu perspektivu gledanja na stvari. Nakon čitanja tvoje kolumne shvatim da predrasude ne leže samo u društvenim stereotipima koje kao emancipovana žena umem da prepoznam, već da su mutirale i dobile neke nove, „diskretnije“ oblike, koji su duboko usađeni u naše društveno tkivo.

S obzirom na tvoj talenat i profesionalnost sa kojima pristupaš rešavanju problema odlučila sam baš tebi da se obratim za jedan od mojih najvećih problema, koji me prati kroz veći deo života i koji nikad nisam uspela do kraja da rešim. Naime, reč je o nedostatku samopouzdanja i preteranoj senzitivnosti, kao i osećaju nedovoljnosti i neadekvatnosti u gotovo svakom polju, svakoj temi. Konstantna preispitivanja i strah od neuspeha su me dugo kočili u ličnom napredku. Onda sam okrenula novi list pa uprkos tome „glavom kroz zid“ pokušavala da istrpim strah i prevaziđem nesavršenstva. Međutim, i tu dođe do zamora i ponovnog preispitivanja. Posebno je ovaj problem vidljiv kada se nađem u blagom ili izraženijem konfliktu sa dominantnijim, samouverenijim personama. Počinje da mi se javlja mucanje, sa čime ranije nisam imala problem. Izgubim svoje ja i preplavi me osećaj hladnog znoja duž ceog tela. Konflikte izbegavam jer ih doživljavam previše stresno i poprilično iscrpljujuće, a sam psihički oporavak traje dugo. Jedan od potencijanih načina suočavanja sa takvim situacijama je savladavanje diplomatskih veština koje sam uzdigla na potpuno novi nivo.

Dok vagam kako da opstanem u takvoj sredini, gubim previše energije, poslovne prilike i mogućnosti za napredak. Ovakva vrsta preosetljivosti nikako nije dobra za moj posao na kome sam dosta radila da stignem gde sam sada. Ne želim da mi medikamenti postanu oslonac u suočavanju sa svakodnevicom, već želim da ojačam putem dugoročnijih i održivijih metoda. Suvišno je pomenuti da se posledice ovakve preterane senzitivnosti i nedostatka samopouzdanja već neko vreme odražavaju na moje zdravlje.
Nadice, ti si mi poslednja nada…u tebe verujem. Znam da me nećeš stigmatizirati kao slabića, već ćeš mi ukazati kojim putem da idem kako bih prevazišla ove moje probleme.
Unapred ti hvala.
Tvoja verna čitateljka Penny

Draga Penny,
Hvala vam na ovom iskrenom i hrabrom pismu i riječima podrške, doista mi mnogo znači kad znam da sam nekome pomogla, makar nakratko. Sasvim sigurno niste slabić, već upravo suprotno od toga- borite se s problemima za koja još nemate adekvatnih alata pa čak i pod cijenu vlastitog zdravlja. Možda to nije dobro za vašu krvnu sliku, ali nipošto nije slabićki. Problem koji ste vi opisali ima, usudila bih se reći, u većem ili manjem obimu, većina čovječanstva. To je prva utješna činjenica, kad znate da niste sami i da svatko u sebi svaki dan vodi borbu sa samopouzdanjem i bjesomučno traži odgovor na pitanje- jesam li dovoljan/a? Ono što razdvaja ljude, pa se neki čine ludo samouvjereni, a neki malo manje, jest samo koliko tko dopušta da ga ti strahovi paraliziraju i zaustave ili uspore napredak. Ako smo već i dogurali do odrasle dobi, a da nam osjećaj da smo prihvaćeni i dovoljni manjka, onda nam nema druge nego da sami sebi to pružimo. Odatle ovaj „samo“ iz samo-pouzdanja i samo-uvjerenosti. Taj posao trebate odraditi vi, jer ste na koncu, vi jedini na koga uvijek možete računati da će vam biti pri ruci.

Rad na razvijanju tih vještina je cjeloživotan ili u najmanju ruku dug i mukotrpan i budući da nisam psiholog, a niti imam dovoljno mjesta u ovoj kolumni, ograničit ću se samo na neke metode, koje možda upale. A možda i ne.
Kao dugoročno ulaganje u buduće socijalne kompetencije, predlažem rad u sezoni, specifičnije- dijeljenje letaka. Kada stojite tako na cesti i sve što imate jest brošura u ruci i osmijeh na licu te stojite suočeni s podjednakim šansama da vas netko grubo/uljudno odbije ili prihvati papir iz vaših ruku, brzo se susretnete se sa svojim demonima- u prvom redu straha od odbačenosti. Po mom mišljenju, upravo taj je strah koji sjedi u srži vaših problema i u tome nikako niste usamljeni. Sasvim je opravdano bojati se odbijanja jer je ljudski rod dizajniran tako da je društvena prihvaćenost apsolutni imperativ, a doskora je bio i ključan faktor za preživljavanje. Dok treperite u strepnji hoće li vas sljedeći prolaznik uopće registrirati kao ljudsko biće ili okrutno otpisati kao iritantno smetalo, vježbate odvojiti reakcije drugih od vlastite vrijednosti. To što netko nije uzeo letak nema veze s vašim bićem i polako gradite zid između tuđih ponašanja i vašeg bitka koja će vam itekako dobro doći u, samo naziged, ozbiljnijim situacijama. Ja to volim nazvati desenzibilizacija odnosno zadebljanje kože. Sljedeći put kad vas na sastanku šef ili kolega krivo pogleda, imat ćete spreman štit koji se kalio na sezonskom suncu.

Što se tiče kratkoročnih i instantnih rješenja, tzv. trikova, slijedi niz potpuno arbitrarnih te znanstveno i stručno neutemeljenih tehnika koje sam povremeno nalazila korisnim. Preporučam da ih koristite kao pomoćna kola na biciklu- privremeno rješenje koje ćete vremenom odbaciti. Dakle, svakako razvijajte osobne kompetencije na koje ćete se uvijek moći osloniti, a idući put kad se nađete u situaciji koja služi kao okidač za anksiozna stanja, pokušajte sa ultimativnim oružjem protiv nesigurnosti, a to je očni kontakt. U začuđujuće velikom broju slučaja, ljudi u konfliktima izbjegavaju dugo gledanje u oči suparnika, već je pravilo da se samo okrznu pogledom i nastave s raspravom, čak i na osovini nadređeni-podređeni. Vaše tajno oružje u ovom slučaju je da se zadubite u oči osobe koje se u stvari bojite što dulje, koliko god vam to teško bilo, kao da joj se želite zagledati u dušu. Time odišete samopouzdanjem i ujedno razoružavate sugovornika. Nitko ne može ostati ravnodušan na ovu metodu i za pretpostaviti je da će ili vaša pozicija ojačati ili suparnička oslabjeti te da ćete dijalog nastaviti s iste horizontalne pozicije.

Sljedeća instanca je prilično riskantna jer može lako preći u naviku, a to je da patentirate neki tik, u svrhu skretanja pozornosti s paralizirajuće tjeskobe, ali i u svrhu zbunjivanja protivnika (ako ga tako možemo nazvati). Ako vas situacija na sastancima plaši na način da zaboravite tko ste zapravo vi i natjera da postanete samo kotačić sistema, a ne cjelovita osoba, atmosferu opustite iznenadnim trljanjem nosa ili prenaglašenim treptanjem, sve osim kolutanja očima je dozvoljeno. Nitko vam ne može zamjeriti, jer tikovi po definiciji nisu namjerni, a to je način da ostanete unutar sustava, a da u konflikt donesete nešto svježe. Možete se pokušati igrati s pramenom kose, npr. da ga omotate oko prsta, onako rastreseno. Moj osobni favorit je srednji prst jer, osim što smiruje, šalje i subliminalnu poruku osobi s kojom raspravljate.

Nije loše da prije škakljivog sastanka odradite domaći rad i istražite tko je ta, uvjetno rečeno, dominantnija persona. U trenucima nesigurnosti, sjetite se svojih komparativnih prednosti- to može biti bilo što- od poznavanja nekog jezika, trenutačne političke situacije u Siriji ili grčke mitologije- bilo što za što mislite da nije jača strana osobe koja uzrokuje mucanje. To može biti i nešto banalno poput boje očiju, važno je da vas međusobno razlikuje i da na taj način osvijestite činjenicu da vaše različitosti, uključujući i vaš nježniji pristup, je ono što svijet čini ljepšim i zanimljivijim te da svi pridonosimo životu na svoj jedinstven način. Ukoliko se suočavate s muškarcem, uvijek se možete osloniti na očitu biološku razliku, a to je maternica. Kada se sjetite da ste se rodili s potencijalom da uzgojite novi život, sastanak će zasigurno proteći drugačije nego što ste do sada navikli.

Ukoliko ništa od navedenog nije urodilo plodom, a i dalje ste na sastanku, predlažem da posegnete u samu jezgru svog bića i stisnite tzv. core muscles, odnosno mišiće zdjelice. Ne samo da ćete se na taj način centrirati i podsjetiti imate kontrolu nad barem nečim, svojim tijelom, nego će vas natjerati da skrenete fokus s nebitnih stvari (strah i tjeskoba). Najbolji način je da duboko udahnete, zatvorite oči, stisnete mišiće kao da pokušavate zadržati vjetar i kad opet otvorite oči imat ćete samopouzdanje osobe koja je sigurna da može i umije. Iz konflikta ćete izroniti energizirani i pomlađeni, a dugoročne posljedice svakodnevne primjene ove metode dobro će vam doći kada za dvadesetak godina nenadano kihnete.


Zrikavci Pouke iz prošlosti: Bajka o vojskovođi i zrikavcima Fotografija, selfie Prozor u dvorište: Nevidljivi odraz užasa Car Edip ( foografija: Joan Albert) SCHNELLFICKEHOSE: Car Edip Internet provokacije Žena na ivici nervnog sloma: Internet fah-idioti ·