Foto: Saša Hužjak
U VAZDUHU · intervju

Pips, Chips & Videoclips su jedan od najboljih hrvatskih bendova koji se pojavio na sceni devedesetih. Momci su prešli dug put od šaljive navijačke himne “Dinamo ja volim”, do fenomenalnog albuma “Fred Astaire” objavljenog 1997. i nedavne saradnje sa producentom Daveom Friendmannom.

Zbog poznatih okolnosti, publika u Srbiji nije previše upoznata sa njihovim radom. Ali i ta situacija će se promenti s’obzirom na to da će bend posetiti Beograd u februaru. Maja Cvetković je razgovarala sa frontmenom benda, Dubravkom Ivanišem o novom albumu Walt, procesu pisanja pesama, ali i trenutnim muzičkim favoritima.

Hrvatski mediji su vas uvrstili u 15 najboljih albuma za 2013. godinu, a srpski Balkanrock.com vas je uvrstio u 50 najboljih. Da li ste očekivali da će se to desiti sa ovim albumom?

Stvarno slabo držim do prigodnih lista, čak ih ni ne čitam. Ako mi pošalju link na nešto gdje smo fino tretirani puknem link na sajt i fejs benda i lažem samom sebi da nam je to odličan PR (smeh). Tako sam saznao da smo laureati u najtiražnijem hrvatskom dnevnom listu i na jednom od dva najbitnija muzička portala u Hrvatskoj. Super, hvala! U ”najboljost” u muzici ne vjerujem, vjerujem u konstantan rad na sebi, učenje i konstruktivnost. Svakako, drago mi je i zahvalan sam svakom kome je Walt barem malo popravio svakodnevicu.

Prošlo je šest godina od prethodnog albuma. Zašto ste toliko dugo čekali da objavite ovaj album? Čime ste se bavili u proteklih šest godina?

Pisanje pjesama je strast, elementarna nepogoda. Dobri albumi zvuče kao da su songovi na njemu nastali lakoćom i za pet minuta Možda i jesu, ali stvar je u tome da se tih pet minuta dugo čeka i zapravo nikad ne znaš da li će ikada više doći. U međuvremenu stalno nešto kopam, petljam, tražim, mamim pjesmu da dođe. Za album napišem i 50 pjesama, ali većini na kraju slijedi giljotina – ili su sranje ili ne upadaju u momčad jer nisu simpatične meni kao njihovom treneru (smeh). Ukratko, što se dulje bavim muzikom, odnosno ona sa mnom imam veći respekt prema pjesmama i realnoj činjenici da ja o svemu tome što si umišljam da radim jako malo znam.

Pesma Htio bi da me voliš je pobrala velike simpatije, polako napreduje i na našoj listi Diskomera (Studio B). Kako publika reaguje na koncertu kada svirate tu pesmu?

Pa ne znam, plaču. (smeh) Kažem često da taj song ima refren rudimentarne emocije, vrlo preciznu emocionalnu strijelu i ne pretjerujem kad kažem da ne znam kako mi je uspjelo nešto tako jednostavno i ubojito napisati. Obično nesvjesno zakompliciram, a ljepota je uvijek i u svemu u jednostavnosti. Baveći se pisanjem neophodno je stalno se ljuštiti, čistiti se, predati se. Pjesma je u konačnici manipulacija, ali treba znati da je ona prvenstveno manipulirala svojim autorom, a tek kasnije, ako je dobra, svima ostalima.

Po mnogim kritikama album Walt je najbolji u vašoj karijeri. Da li mislite da je možda bas ovaj album prekretnica tj. odskočna daska u vašoj karijeri?

Super, samo ne znam kad tako odskočimo kolika je šansa da tresnemo u strop. Naime, mišljenja sam da je na ovim prostorima strop dosta nizak, a to znači i da je pritisak u loncu dosta visok, pa imamo problem – nema baš puno prostora za hopsanje a da se ne razbiješ. Istina, uvijek postoji varijanta da pokazuješ golu guzicu ili sise ili napraviš porno film. Nama, porno netalentiranima, ostaje samo da stružemo guzicama po podu provlačeći se ispod žice ko na poligonu specijalne policije. Druga je stvar recimo da se katapultiramo. To bi nas prebacilo preko ogromne estradne sise negdje daleko, možda u sam epicentar kozmičke vagine (smijeh).

Postojite već 20 godina. Koliko si se ti Dubravko promenio i šta misliš koliko se vaša muzika promenila od pocetka rada benda do sada?

Jedina stalna mjena jest. Uvijek sam nastojao da bend iz ploče u ploču zvuči drugačije, da se mijenja, stalno provjetrava. Mada showbizz traži da svi iz albuma u album zvuče ko na prvoj ploči, a to je tako dosadno i nemoguće ako nisi mentalno zaostao. Kao da stalno ponavljaš prvi razred osnovne. Na kraju sve te mjene neizbježno imaju zajednički nazivnik, osobni pečat. Kroz dva desetljeća prođe cijeli autobus osobnosti kroz bend, bitno mi je da dječaci ostave trag i da bend smatraju svojim. Uglavnom, s godinama sam se utrenirao da ne rezoniram testosteronski. U ovom poslu svi samo nabijaju loptu nebu pod oblake, bit je da je katkad uštopaš, malo staneš i ……. i sačekaš svoj trenutak.

Kada pogledaš unazad da li bi nešto uradio drugačije?

Ne bih. Uključujući i sve pogreške koje sam napravio. Sve to, i dobro i loše, čini put, što osvijestimo tek post festum. Većina muzičara na početku misli da smo doletjeli na nekakav beskrajni tulum. Vremenom te upozore da je tulum gotov, gajba je smrdljiva i zapišana, ti posljednji i nepozvan, a gazda te metlom gura kući. Ali gdje je nestala tvoja kuća u međuvremenu? I evo nas na početku prave priče! Da, zgodno, s muzikom i bendom obično na ovoj točki disbalansa počinje biti zanimljivo.

Imaćete koncert u Beogradu u februaru. Šta publika može da očekuje?

Odsvirat ćemo kompletnog Walta, red je da se ljudi sprijatelje s njim. Naravno, svirat ćemo i ključne songove karijere. Vrlo nam je bitno kako ćemo se beograđanima prezentirati, na način kako i priliči.

Na vašem sajtu pored muzike imate i zanimljiv “merchandise”. Ko ošmisljava nosace za flašice i ostale zanimljive proizvode?

Sajt benda je moja ljubav i svakodnevni hobi. Najčešće sam, prirodno, ja taj koji daje smjernice oko svega, pa tako i za merch. Često u potrazi za određenom stvari koju želim realizirati za bend naiđem na nešto sasvim stoto o čemu nisam isprva ni razmišljao. Nakon toga ideju dizajnerski realiziramo moja supruga Yaya (koja je akademski slikar, poznatija kao pevačica Jinxa), direktor in-design i fotošop svemira Vlado Šagadin i ja koji većinom samo prduckam i bediram (smeh).

Koja su po tebi tri najbolja albuma koja su izasla tokom 2013. godina?

Uh, ne volim ni tuđe ni svoje liste. OK, osobno mi je uvjerljivo najbolji album Queens of the Stone Age Like Clockwork, Josh Homme je nakon kaosa u privatnom životu napravio fenomenalnu ploču, tako treba zvučati rokenrol 21. stoljeća. Next Day vojvode Bowiea je nezaobilazna lektira i potvrda da šefa nitko ne može zamijeniti svo vrijeme dok je ovaj bio na diskografskom (ne)plaćenom godišnjem. Artic Monkeys su odavno prestali biti klinci i postaju jedan od najbitnijih bendova današnjice. Na kraju, ovogodišnjim koncertnim albumom Nick Cave samo nas podsjeća tko je eponimni Crni Elvis našeg doba..

Marko Pogačar Leksikon: Marko Pogačar Weedzor na poslu Ivan Vidović: Ko je WEEDZOR? Slavoljub Stanković i Slavimir Stojanović Leksikon: Slavoljub Stanković i Slavimir Stojanović Aleksandar Stanković Aleksandar Stanković: Danil Harms je moja domovina ·