Rumena Bužarovska i Tea Tulić
KULTURA · knjige

U četvrtak, 1. oktobra, u 19 časova u Centru za kulturnu dekontaminaciju otvaraju se Rečotrrrč, novi susreti poezije i performansa. Tim povodom razgovarali smo sa dve učesnice na ovom festivalu: makedonskom spisateljicom Rumenom Bužarovskom i njenom koleginicom iz Hrvatske, Teom Tulić.

Da li postoji nešto što je presudno uticalo na tebe da postaneš spisateljica?

Rumena: Još od kad sam bila dete književnost me je oduševljavala. Pretpostavljam da sam htela i sama da postignem nešto slično.

Tea: Knjige koje sam čitala, a zbog kojih sam osjetila veliko uzbuđenje samim time što postoje.

Učestvuješ na festivalu Rečotrč koji je posvećen poeziji i performansu – da li smatraš da u ovom medijatizovanom društvu književnosti i poeziji neophodno izvođenje ili je pisana reč dovoljna?

Rumena: Poezija i muzika su suštinski povezane, pa kako što je muzici neophodno izvođenje, takav je slučaj i sa poezijom. Naravno, čitanje kao intiman čin može isto tako biti dovoljan, ali javno izvođenje uvek oplemenuje poeziju i da joj magičnu dimenziju koju često zaboravljamo da postoji.

Tea: Smatram da književnosti izvođenje nije neophodno jer književnost primarno komunicira na intiman način, obraća se pojedincu „jedan na jedan“, obraća se onome koji čita. Čitanje je kompleksan samotnjački misaoni proces i razvija prijeko potrebnu imaginaciju. Čitatelj tako postaje sustvaratelj, puno više od promatrača i slušača, jer i sam diktira tempo tog čina. U današnjem društvu to predstavlja čisto utočište.

S druge strane, izvođenje nadopunjuje književnost jer pruža priliku autoru/ici i publici da se fizički susretnu i razmjene energiju. Javni događaji, poput ovakvog festivala, mogu itekako biti kvalitetni posrednici između književnosti i čitatelja. Izvodeći je pod svijetlo reflektora, u trenutku čine književnost našim zajedničkim iskustvom.

Često učestvuješ na festivalima, što omogućava da se sretneš sa najrazličitijim ljudima koji posećuju takve događaje. Šta te je najviše obradovalo ili iznenadilo u komunikaciji sa publikom?

Rumena: Uvek me iznenađuju različite interpetacije teksta, tj. različiti načini na koje je publika doživela taj tekst. Kad je tekst autorski pročitan ili izveden, publika razvija neki lični odnos sa tekstom i dobija priliku da to izrazi – u toku čitanja (premda je balkanska publika malo stidljiva što se toga tiče), a i nakon izvedbe, kad publika ima mogućnost da razgovara međusobno. Taj trenutak kad nešto intimno (čin pisanja i čin čitanja) postane javno ume da bude epifaničan.

Tea: Nedavno me iznenadilo kada su mi neki pojedinci iz publike rekli da su osjetili nešto nalik meditativnoj opuštenosti dok su me slušali. To mi se učinilo kao kompliment.

Živimo u permenentnoj krizi – bez obzira da li su u pitanju naši lokalni problemi ili širi globalni, poput sadašnje izbegličke krize. Da li pisci i pesnici treba da reaguju na to kroz svoje delo ili kao učesnici u javnom prostoru, to jest kakav je tvoj stav prema aktivizmu u književnosti?

Rumena: Umetnici stvaraju i plasiraju svoja dela u realnim društvenim kontekstima i zbog njihove pozicije u javnosti imaju odgovornost reagovati na socijalne krize. To ne mora biti kroz delo, jer autori imaju različite senzibilitete i neki nisu skloni angažovanoj umetnosti, ali taj bunt i kritika može se izraziti kroz druge forme društvenog aktivizma.

(nastup Rumene Bužarovske na splitskom festivalu priče „Pričigin“ na temu „Kako sam rekla mojima da sam gej“)

Tea: Književnost je sama po sebi društven angažman. Kada netko odluči komunicirati kroz pisanje i objavljivanje pisane riječi, već je angažiran, već reagira. Pišući prozu i poeziju, odlučuje komunicirati suptilnije i slojevitije od uobičajenog, vodi se osjećajem da ima što dati drugom i da u tom činu ne želi biti nametljiv, već pozvati na dijalog, interpretaciju, mišljenje. Teško je stvaraocu izbjeći da ne piše o onome što ga okružuje, da kroz pojedinačne priče ne oslikava i stvara društvo i vrijeme. Razlika je u tome na koji način to čini, a da ne ode u  pamfletizam. Dobra, živa književnost često polazi od estetike. Nebrojene pjesme su tu da bi nam prvo istančale čula, da bi nas pripremile za iskorak. Problem je u tome što mi potražujemo brze i vidljive obrate u široj društvenoj slici, a književnost ne nudi rješenja, već otvara pitanja. Naravno, postoji prostor angažirane pisane riječi i mimo beletristike gdje pisci mogu biti neposredniji u svojim stavovima spram društva.

Dani su sve kraći i hladniji, više se vremena provodi kući – da li možeš da preporučiš našim čitaocima neke knjige koje su je idealne za ovaj period?

Rumena: Svi postanemo malo depresivniji kad dođe jesen. Meni je paradoksalno najbolje lečiti ovu depresiju depresivnim delima kao što su romani Tomasa Bernhardta. Ta proza te zna totalno poraziti i suočiti te sa realnošću, pa nakon te katarze je malo lakše podnositi i vreme, i društvo, i sebe.

Tea: Preporučam Divlju dušu Marije Čudine.

Viktor Peljevin Dupla doza Peljevina Detektivski romani Panevropski detektivski trio: Pešon, Umit, Parsons Ivan Tokin Promocija nove knjige Ivana Tokina „Molekuli“ Džandi Nelson i Džesi Endruz Dve knjige za tinejdžere: „Daću ti sunce“ i „Umiruća, Erl i ja“