Marko Pogačar
U VAZDUHU · intervju

Novo izdanje književnog festivala Krokodil pod nazivom “Centers of Periphery” (Središta periferije) biće održano ovog vikenda na već dobro poznatom prostoru otvorenog amfiteatra ispred Muzeja istorije Jugoslavije. Među mnogobrojnim učesnicima, piscima i pesnicima različitih generacija, koji beskompromisno dovode u pitanje brojne društvene tabue našao se i Marko Pogačar, hrvatski pesnik koji je svoju poeziju čitao na stadionima u Južnoj Americi. Za City magazine sa njim smo razgovarali o novoj knjizi, letnjim poslasticama i Beogradu…

Nova knjiga pod nazivom Ili ti ili svjetlo (Kontrast izdavaštvo, 2015.) je izbor iz 4 prethodno objavljene zbirke poezije, ali je u nju dodato i nekoliko do sada neobjavljenih pesama. Uzimajući u obzir da si sam načinio izbor, da li to znači da si kako vreme odmiče neke pesme doživeo kao manje uspele, a neke kao vredne da se nađu u ovakvoj sabranoj zbirci? Koji su kriterijumi bili ključni za odabir pesama?

Urednička ideja iza ove knjige, koja se i meni činila najprikladnijom za kontekst, je bila da se napravi knjiga izabranih pjesama, pa da se na taj izbor onda doda barem nekoliko do sada neobjavljenih. To u startu podrazumijeva da neke pjesme ispadaju, kao manje uspjele, ili iz nekog razloga neadekvatne za knjigu. S obzirom na to da sam ja radio izbor, jer sam oko takvih stvari često blesavo isključiv, ovo je samo jedna moja trenutačna perspektiva toga koje su pjesme iz tih prethodno objavljenih knjiga ‘bolje’, pa su se te našle u ovoj. Vjerojatno bi odabir koji mjesec ranije ili kasnije bio barem malo drugačiji. Ti su izbori uvijek pipkava stvar – kao kada slušaš puno različite muzike, a netko inzistira da mu složiš lični top 5 ili 10.

Na pomen tvog imena, oni koji samo sporadično prate savremenu poeziju bivše SFRJ obično kažu – eh, to je onaj Jugoton gori!. Koliko je tebi zanimljivo, važno, neobično, što pored mnogih zbirki poezije ljudi još uvek radije čitaju nečiji „muzički dnevnik“?

Nije mi to neobično, niti mi smeta ili bilo šta slično. Jugoton je pop-knjiga, zbirka esejiziranih kolumni, intimnih tekstova o odrastanju s muzikom i muzici samoj, koja po logici stvari lakše nalazi put do čitatelja. Ta priča o muzici kao najvažnijoj nesporednoj stvari na svijetu nam je mnogima zajednička, i recepcija te knjige to samo potvrđuje. Bilo bi, s obzirom na stanje stvari u književnom polju i dominantni horizont očekivanja, čini mi se pretjerano očekivati da se moje pjesničke knjige toliko prodaju i čitaju. Poezija je postala, zapravo još malo više postala, budući je to u posljednje vrijeme ionako uglavnom bila, vrsta niše. Pomalo ekskluzivne republike za one koji imaju volje i želje, ali i predispozicija da se s njezinim hirovima nose. Ne treba lamentirati nad ‘stanjem pjesničke riječi’, to je jedan truli i ocvali, a i historijski uglavnom neutemeljen i u srži konzervativan pasatizam. Pitanje poezije, a još više ono njezinog čitateljstva, sve je prije nego apolitično.

Urednik si u književnom časopisu i jednom dvonedeljniku, koliko se taj urednički posao razlikuje od posla pisca? Šta on obavezno podrazumeva, šta takav posao pruža nekom (još uvek) mladom piscu, poput tebe, i koji su izazovi koje još uvek nikako da na takvom poslu pobediš?

Treba prvo razjasniti što ti ‘poslovi’ podrazumijevaju; riječ je o uglavnom volonterskom angažmanu. Usto, ne radi se ni približno o nekom klasičnom redakcijskom radu – sve se to uglavnom dešava virtualno, a ja zadnjih godina i ne živim u zemlji, pa sam se dosta udaljio od nekih segmenata proizvodnog procesa, pogotovo u Zarezu, koji je dvotjednik u novinskoj rotaciji, pa podrazumijeva i znatnu količinu fizičkog angažmana. Za mene je najvažnije što i preko toga ostajem intenzivnije u toku sa stvarima koje se, na različitim planovima, dešavaju na našim prostorima.

Bićeš gost u okviru letnjeg književnog festivala KROKODIL. Od ranije znamo da često putuješ i po svetu promovišeš svoju poezju, u okviru festivala i na samostalnim promocijama. Na kom mestu/ festivalu je bilo najviše ljudi zainteresovanih da čuju tvoju pesničku reč? Imaš li teoriju o tome zašto je interesovanje za poeziju ovde osobina malog broja ljudi, a u nekim drugim zemljama, možda stvar opšte kulture?

Pa, u slučaju festivala nezahvalno je procjenjivati koliko ljudi je došlo da čuje baš tebe – pretpostavljam ne pretjerano mnogo. Ali, to mi se ni ne čini važnim – ljudi tamo odlaze da slušaju poeziju – a to je ono što jest važno. Najveći svjetski pjesnički festivali su u oni u južnoameričkim zemljama – Kolumbiji, Nikaragvi, Venezueli i slično. Tamo publike redovno broje i po nekoliko hiljada ljudi. I stvarno je iznimno iskustvo nastupati u tom kontekstu, na trgovima, u sportskim halama, narodnim teatrima. Međutim, nađe se i po Europi i ostatku svijeta itekako manifestacija, kolektivnih i pojedinačnih, koje su jako lijepo posječene. Zašto je to tako kompleksno je pitanje, ali se ta kompleksnost da sumirati u jednu stvar – presudno je to koliko se u poeziju, kao i u bilo šta drugo, ulaže. A ta ulaganja, iako je to naravno u krajnjoj liniji jako bitan segment, nisu samo financijska.

U tvojim su pesmama razne voćke tako inkorporirane, da čovek lako može da ogladni – od „polovice breskve“, preko maline i sočne žute kruške… Koja je tvoja omiljena letnja poslastica, bilo da ima ili nema veze sa voćem?

Moje su omiljene ljetne poslastice sve poslastice, a tako je uglavnom i zimi. Pogotovo jedem sve voće i sve sladolede. Njih ipak više ljeti. Otuda, valjda, te voćke, kao i mačke, ulaze i u pjesme. Ne, mačke ne jedem. Ali po istom principu.

Planiraš li neku novu knjigu? Hoće li to biti poezija, proza – ili moramo strpljivo da je sačekamo i vidimo?

Nova knjiga, pod radnim naslovom Slijepa karta, se sprema, i trebala bi izaći idućeg proljeća. Riječ je o nekom hibridnom žanru – u principu putopisnom, ali naći će se unutra svačega. Slog je, ovaj put, prozni.

Kada bi morao da Beograd opišeš u jednoj rečenici, bila ona pesnički razigrana ili stroga kao profesorka klavira – kako bi takva rečenica glasila?

Iako volim i Beograd danju, grad kao košnicu, asfalt, terasu i baštu, ipak mi prvo pada napamet jedan stih Supernauta: Ja se sećam Beograda noću.

Ti Grupa Ti: Kad ništa nije važnije od svirke mia david Mia David: Umetnost treba da promišlja Mudhoney Mark Arm (Mudhoney): Nikada nisam bio dobar u predviđanju Nina Bunjevac Nina Bunjevac: Strah sputava istinu · · · ·