Stefan Bošković
U VAZDUHU · intervju

Novi književni glas u regionu dolazi iz Crne Gore i preti da ustalasa scenu svojim debi romanom “Šamaranje”. Stefan Bošković je u decembru bio gost rezidencijalnog programa Krokodil, što je bila prilika da se beogradska publika malo bliže upozna sa njegovim radom.

Stefan Bošković je dramaturg po profesiji, napisao je nekoliko drama i scenarija za filmove. Roman Šamaranje je drugonagrađeni na konkursu za „Naj­bolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori“ za 2013. godinu, a od tada je doživeo dva izdanja.

U razgovoru za City Magazine, Stefan govori o dosadašnjim postignućima, ali i planovima za budućnost.

Bio si gost Krokodilovog rezidencijalnog programa za pisce prošlog meseca. Za sada tvoj debi roman nije objavljen u Srbiji – kako bi se predstavio čitaocima koji nisu imali prilike da čitaju Šamaranje?

Nekako nikad nisam bio dobar u predstavljanju sebe, kao ni onoga što pišem.  Nisam se izgleda dovoljno trudio. Krokodil, odnosno Ana i Vladimir su mi veoma pomogli da se na što bolji način predstavim publici u Srbiji. Nekada jeste, ali mnogo češće nije dobro da te publika precizno i strogo odredi kao ovakvog ili onakvog pisca. U mojem slučaju se to desilo sa debi romanom, pa su me brže-bolje spakovali, ne čak ni kao pisca koji ima širi opus kontroverznih tema kojima se bavi, već direktno kao porno pisca, što je odrednica koju generalno publika i traži jer im pomaže da te lakše prihvate ili ne prihvate. Imam mnogo radova koji ne idu u tom pravcu.

Šamaranje je priča o mladom scenaristi u Podgorici koji je opsednut pornografijom. Na kakav je prijem naišao tvoj roman u Crnoj Gori s’obzirom na kontroverznu tematiku?

Roman je imao odličan prijem kada je u pitanju neki okviran broj ljudi koji ga je pročitao i zbog toga sam veoma zadovoljan, jer negdje je najbitnije za pisca da njegove tekstove ljudi zaista čitaju, što god na kraju mislili o njima. Čini mi se da su ljudi u Crnoj Gori imali veći problem da ga kupe roman, nego da ga pročitaju. Tu dolazimo do prvog čvora koji zapetljava ljude i njihov doživljaj o tome što je literatura, odnosno što se u njoj može ili ne može naći. Naravno da govorim o prosječnom čitaocu, kojeg  je ova knjiga privukla upravo zbog te količine seksa za koju je čuo da postoji u knjizi, ali ne dovoljno da bi o njoj imao mišljenje kao o literaturi, već ga ima kao o porno magazinu koji ste nekad kupovali na trafikama da bi ga nosili kući i masturbirali. Nažalost, i dalje postoje mladi ljudi i to u velikom broju, koji ne mogu da se generalno naviknu na savremenu literaturu, iako svakog dana žive ono o čemu pišem ja ili neki drugi savremenik.

Pretpostavljam da si zbog struke gledao neke od filmova iz regiona koji su se bavili odnosom pornografije i društva, pogotovu mlade generacije (Klip, Srpski film, Panama…). Reditelji su tvrdili da je pornografija metafora za stanje u društvu, da li ti imaš sličan stav ili se Šamaranje može svrstati u kategoriju porno romana?

Čim se dohvatite pornografije, bila segment u vašem radu, okosnica ili glavna tema, metafore samo izranjaju. Dobro je da postoji,  ali često se dešava da djelo sklizne u jarak upravo zbog preranog i pretjeranog insistiranja na metaforama. Mislim da se Šamaranje ne može svrstati u kategoriju porno romana, jer se ne bavi fenomenom pornografije u tolikoj mjeri. Više se porno dodatak odnosi na porno industriju,odnosno na sve ono što ona jeste danas, koja je negdje i postavljena kao potpomagač, kao postolje za junaka ovog romana s kojeg želi da ispriča jednu mnogo intimniju priču. Ja smatram da sam napisao roman o osjećanjima jednog mladog čovjeka. O osjećanjima koje neodređeno plutaju negdje između starog i novog svijeta. Ali, porno nažalost, ili možda na sreću, zvuči primamljivije.

Zanimljivo je da se u romanu pojavljuju akteri na crnogorskoj književnoj sceni (pesnik Vladimir Đurišić, pisac Ognjen Spahić), glavni lik Maksim je kao i ti dramaturg. Da li si se namerno pravio te biografske paralele ili je to način da se malo poigraš sa čitaocima?

Iako se Ognjen i Vladimir pojavljuju pod svojim pravim imenima i zanimanjima, njihove karaktere sam morao da domaštam, možda je bolje reći da sam neke njihove osobine preselio na drugu stranu i malo ih iščašio, jer u tom, žalosno je danas reći – postmodernističkom postupku, imao sam jasnu namjeru da kroz njih, na taj način pomjerene, pokušam da prikažem današnju književnu scenu u Crnoj Gori. Maksim je mogao biti i kompozitor ili automehaničar ili nešto treće, ali kako se roman jednim dijelom bavi pisanjem, odnosno problemom pisanja i nepisanja, a Maksim Grahovac piše i erotke priče za ukrajinski  Porno žurnal, onda je morao da ima zanimanje koje u sebi sadrži to. Čitaoci svakako misle da sam to ja, koliko god da sam unutra lagao, maštao i izmišljao situacije, odnose itd. Pošto je neminovno da će se čitaoci igrati s vašim djelom, i tumačiti ga kako žele, bez obzira kakva je vaša ideja bila dok ste ga pisali, onda i vi sami tokom pripreme teksta i samog pisanja ulazite u tu vrstu poigravanja s čitaocem, bilo ono svjesno ili nesvjesno.

Kratki film Biserna obala nagrađen je na Sarajevo film festivalu. Iako si kao scenarista radio na nekoliko filmuva u ovom filmu ti glumiš – kako je došlo do toga? Da li si ikada razmišljao da se baviš glumom, a ne samo pisanjem?

Nikada nisam razmišljao da se bavim glumom, niti mislim da ću se baviti, iako sam već do sad imao dvije veće uloge, u Bisernoj obali I u dugometražnom filmu Ispod mosta, među stijenama koji se nalazi postprodukciji, pa konačno stignemo do paradoksa. Pošto je sve to dio filma, koji morate prije svega da razumijete kao cjelinu, bavili se unutar njega pisanjem, glumom ili režijom, onda nije ni toliko teško da uskačete u druga dvorišta. Čest je slučaj da reditelji, glume u svojim filmovima, da glumci koji igraju u filmu pišu scenario ili ga režiraju, kao i scenaristi…ali generalno, gluma me ne zanima  izvan dobre zabave koju mi je donijela kod ova dva filma.

Ako je moguće izabrati, šta najviše voliš da radiš – pišeš drame i scenarija ili prozu?

Teško bih mogao da se odredim. Drugačije je pisati tamo gdje postoji kolektiv od kojeg djelimično ili potpuno zavisite, kao što je slučaj s pozorištem i filmom. Tekst je samo segment, koji neko može da doživljava kao predložak ili kao tekst kojeg se treba ozbiljno pridržavati. Ovo drugo je danas postao veoma rjeđi slučaj, i na kraju, dramskom piscu ili scenaristi ostaje da se nada da njegov tekst  za koji misli da je svjetlost puna svetih riječi, a naravno da nije) neće biti mnogo osakaćen, jer je rijetkost da film ili predstava na kraju ispadnu baš onakvi kakvim ste ih zamišljali, dok ste pisalli. Zato sam i bliži prozi. Kod proze imate jednu jedinu odgovornost, to je ona prema sebi, koja takođe zna da bude zamka, opasnija od ostalih, ali nudi vam sve ono što vam kolektivne umjetnosti ne nude, kao što vam i ukida mogućnost da okrivite bilo koga sem sebe ili čitaoca ukoliko nešto krene naopako. Pokušao sam da se koncentrišem i usmjerim prema svim formama i žanrovima, da se ne bih pored pisanja bavio i drugim stvarima i poslovima, već da pisanje bude primaran, da ne kažem jedini posao kojim ću se baviti u životu. Za sada je tako, i pokušavam da živim u tom ubjeđenju.

Šta možemo da očekujemo od tebe u narednom periodu – novi roman ili novi film?

Zbirka priča je skoro gotova, to je nešto što bih zelio da prvo bude objavljeno, da bih konačno počeo da pišem roman. Ima nekoliko naručenih scenarija za nekoliko filmova i serija, pitanje je što će od toga opstati, a što ću i ja moći da stignem da uradim. Svakako za prvu polovinu godine, izvjesna je pozorišna predstava, jedan film i sitkom Dojč Caffe koji počinje uskoro da se emituje. Nadam se i da ćete ubrzo i u Srbiji imati priliku da to pogledate.

cover1 Giljermo Martines: O književnosti kao ogledalu ljudskog iskustva Who See Dejan Dedović (Who See): Mi nismo u rubrici „kultura“ već u rubrici „zabava“ cover1 Stiven Votson: Pišite ono što biste sami poželeli da pročitate 12369426_10153787478558827_1135084521_o Milena Živanović: San u snovima ·