
Svi sad naravno tragaju za srećom, kače slike gde su srećni, nasmejani, uživaju u hrani, piću, putovanjima… A zapravo, koliko vremena i kada smo zaista, ali stvarno srećni – to ne priznajemo ni sebi samima. Ako izuzmemo to da racionalizujemo da smo srećni, što se svodi na konstataciju da smo boguhvala živi i zdravi, koji je to trenutak da smo baš, baš srećni? Da to osećamo, da treperimo, da smo zadovoljni da hoćemo da puknemo od sreće. Kad smo bili mali, mnogo više je bilo tih trenutaka.