Kada se nakratko vratim u Beograd, sve deluje kao neki san. Duboko uspavan, sve mi se čini poznatim, utabanim, krajnje intimnim, ali poput neke pustinjske fatamorgane nad kojom se nadvija izmaglica, nestvarno (nedo)dirljvo. Gotovo uvek, sada mogu reći da je to već praksa, direktno s aerodroma, odvode me negde. Ulazim u kola bez pitanja, dok mi na putu prepričavaju ko će sve biti, šta nas čeka, a šta možemo posle. Za početak to nešto, pa ćemo da vidimo. Nisam ostavio ni torbu tamo gde ću da spavam, već mi sipaju drugu čašu vina ili toče rakiju koju „moram” da probam. Prepuštam se toj bujici impresija, puštam da me noć vodi, pa gde stignemo. Važno je da se nešto odvija, da se slike smenjuju, a meni se onako lagano stvara neka knedla, neki čudan osećaj u grlu koji ne znam da li je sreća ili tuga.