aa_picture_20151212_7037900_web
U VAZDUHU · intervju

Nažalost, većina vas i nas neće moći tokom leta koje samo što i zvanično nije, sebi da priušti avanturu i u neku ruku samoizgon koji u svom romanu „Tvoj sin Huckleberry Finn“ opisuje ovde već nekoliko godina unazad sve i voljeniji i cenjeniji književnik Bekim Sejranović. Ono što možemo jeste da poslušamo šta ima da kaže o sebi i ovom svom vrsnom delu.

Podosta putujete predstavljajući ovaj svoj roman, pa da li ste nešto novo saznali o svom delu tokom tih susreta sa čitaocima?

Pa, svuda gdje sam promovisao knjigu bilo je dupke puno, upoznao sam mnoštvo prijatnih ljudi i žena, zahvaljujem im se svima na druženju, čitanju i podršci. Jeste da mi je pomalo već dojadilo toliko putovati, ali činim to, ma koliko vam to otrcano zvučalo, upravo zbog tih ljudi.

S tim u vezi, koja je najiznenađujuća stvar, najbizarnija ili najosobenija opaska ili interpretacija napisanog u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn koju ste čuli od čitalaca, kritike i bibliofila?

Moj dugogodišnji prijatelj Jon, koji je preveo moja dva ranija romana na norveški i koji je lektorirao norveški rukopis mog posljednjeg romana Tvoj sin…, skoro me je bio izbacio iz svoje kuće, gdje sam privremeno živio za vrijeme pisanja tog romana, i to zato jer se, kao Norvežanin, osjećao povrijeđenim zbog nekih tvrdnji ili opisa norveškog društva koje nisu čak bile niti moje, već pripovjedačeve. I, u redu, ja ga shvaćam, Jona, jer on se tamo rodio, proveo život u „bijelom‟, bogatom, zapadnom dijelu Osla, za razliku od mene koji sam u Oslo došao s 21. godinom i živio u istočnom dijelu grada, gdje žive uglavnom stranci. U getu, da se ne lažemo. Ili kad me je u BiH neki lik prozvao jer ne želim reći da sam isključivo „bošnjački pisac‟ − jer sve ostalo je sviranje k…u − kaže on nesvjesno pogađajući smisao života. A ima i dušebrižnika koje je „strah kako će me Srbi i Hrvati oteti kao što su to učinili s Mešom ili Andrićem‟?! Hvala im zbog stavljanja u isti koš s ovom dvojicom. A bilo je naravno i povrijeđenih Srba, naravno, no sve je to nebitno, zapravo. Zanimljivo je kako sam svakog uspio bocnut u „patriotsku‟ žicu, što mi nije bila namjera. Treba ljude bocnuti svako malo.

Ostavimo li po strani Huckleberryja Finna iz samog naslova, uz ovaj vaš roman nekako neizostavno ide i analogija s Del Torovim Valdenom, te da li vam ta analogija uopšte godi ili je možda usled silnog ponavljanja počela i da vam smeta?

Ne smetaju mi poređenja, zašto bi, kad god opisujemo nešto, mi uspoređujemo. Da, moj se roman oslanja simbolički ironično ali i idejno, literarno i svakako na Pustolovine Huckleberry Finna Marka Tvena, ali i na njegov Life on Mississipi. Moglo bi ga se povezati i s Odisejom, kako Homerovom tako i s onom koju je pisao „Dedalusov dvojnik‟, kako Džojsa naziva Kiš. Ima tu i Don Kihota, motiva iz pikarskih romana, ima i Konradovog Srca tame, kao što ima i filma Apokalipsa sada ili stripa Mister No. Svega tu ima za onog ko je dovoljno načitan i dobronamjeran. Anahrono je danas tražiti originalnost u tom smislu da pišete o nečemu što niko ranije nije, i to na način kako niko do tada pisao nije. To je originalnost seoske lude, kako kaže Kiš. Niko vas ne bi shvatio, sve i da uspijete napraviti nešto „sasvim‟ originalno. Ali u svakom dobrom djelu ima i nešto originalno, a to je, ponajprije, način na koji se piše. To je ono što zovemo autorovim stilom, „rukopisom‟, obilježjem, to je jedino u čemu možete biti više ili manje originalni, vješti ili uspješni. Kao što ni bendovi ne mogu izdati jednu pank ploču, pa drugu narodnjake, treću klasična muzika… Imaš svoju furku koja se kao i sve ostalo mijenja onoliko koliko se i ja sam kao autor mijenjam, to je to.

Moglo bi se reći da je ovo vaše delo i prvo značajnije delo koje postjugoslovenski prostor tretira iz perspektive ovovremenosti, ne posežući za detaljnim pričama i refrencama na ratne sukobe; da li je to od početka pisanja bio vaš naum i svestan izbor?

U svim mojim knjigama rat je prisutan makar kao kulisa u maglovitoj daljini, poput dalekih prijetećih planina, „poetski‟ rečeno. Moja generacija na prostoru bivše Jugoslavije zauvijek će biti određena, obilježena tim ratom. Dodatni zajeb je što svako ima svoju istinu o njemu, što je zapravo i u redu, sve dok si toga svjestan, sve dok znaš da ni ta „tvoja istina‟, ma koliko „objektivna‟ bila, nije sto posto tačna. Zato moj pripovjedač u romanu često govori da je sklon laganju. Zato što je iskren.

I iz ovog vašeg romana dâ se saznati vaš decidirani kritički stav spram raširenog stereotipa o skandinavskom raju. Kako sada stoje stvari između Skandinavije i tamošnjih prilika i Bekima Sejranovića, i pisca i civila?

Pa piše u romanu i to da „nije to sve baš tako sivo i dosadno, kako to opisuje moj glavni junak‟, ali da, istina je, pokušavam razbiti taj stereotip o Norveškoj ili Skandinaviji, ako baš hoćete, ali nije to neka moja svjesna misija niti opsesija. Prikazujem je onakvom kakvom sam je ja doživio, pisao sam o sebi u toj i takvoj Norveškoj.

Za kraj, koja je u iskustvenom i emotivnom smislu približna cena slobode, koju je pružala Savska buba, i da li je san o individualnoj slobodi i dalje validan i izdašan književni motiv?

Savska buba, svježe ofarbana zajedno s pentom Evinrude, koštala je dvije i po hiljade evra… To je ta cijena. Šalim se, ali uistinu, treba ti samo brod, a rijeka te već čeka. Čak ti ni motor ne treba.

Sali Saliji Sallini Ekskluzivno: Sali Saliji Sallini govori o svom filmu koji će biti premijerno prikazan u DKSG-u Sandra Rančić Sandra Rančić: U mojoj glavi ovaj festival je postojao godinama restoran dvoriste_018 cover Mirko Butulija: Mediteran u Dvorištu VIS Limunada VIS LIMUNADA: Prizvuk slatkog života