bazen_brac2
U VAZDUHU · kolumna

Draga Nadice,
Rado čitam tvoje kolumne, a sada se nadam da ćeš pomoći i meni i napisati koji dobar savjet jer imaš iskustva i mudrosti. Izuzetno sam inteligentna i uspješna poslovna žena, govorim 3 svjetska jezika, vitka i mladolikog izgleda, nitko mi ne bi dao četrdeset i tri. Nikad se nisam se udavala, svaka ozbiljna veza koju sam imala završila bi prije spomena braka, ali to ionako nikada nije bio moj cilj. Voljela sam i nesebično ulagala u vezu, ali svima je kad-tad došao kraj. C’est la vie. Svojim bivšima ne zamjeram ništa, još sam s nekima u prijateljskim, korektnim odnosima.

Prije nekoliko godina dogodilo se nešto što me temeljito potreslo – upoznala sam oženjenog čovjeka i s njim se spetljala. Tješila sam se da se radi samo o fizičkom odnosu i očekivala sam otrježnjenje nakon početne strasti koju smo dijelili često i intenzivno. Međutim, seks je prešao u zaljubljenost, ova u ljubav i postala sam ono što sam se zaklela da nikada neću biti – ljubavnica.

Njegova žena radi za obiteljsku firmu, zajedno su od fakulteta, imaju dvoje djece i psa, vidjela sam je na facebooku – izgleda kao da može ponuditi dom i toplinu, što svakom muškarcu treba. Sebe sam uvjeravala da od njega ne očekujem ništa osim zabave sve dok nije prvi put otišao na godišnji odmor sa suprugom i djecom i nije se javljao na telefon puna 2 tjedna. Inače je posvećen otac i baš se vidi da mu je stalo do djece. Ja sam za to vrijeme venula, pa sam bila ljuta, pa sam mu čak pokušala naći zamjenu i flertovala s drugima. Ništa nije pomagalo. Njegov povratak samo je produbio našu povezanost. Preko tjedna smo se redovito susretali na opskurnim mjestima, vikende sam provodila sanjareći o idućem susretu, a ljetovanja i zimovanja sam preživljavala uz povremene poruke iz WCa (s njegove strane). Svaki put kad bi se vratio, iskupio bi se poklonima i znakovima pažnje, a ja sam samo htjela spavati u njegovom naručju, dijeliti svakodnevicu, htjela sam biti samo njegova. On nikada nije ništa obećavao, ali me jako volio. Nakon nekog vremena, slučajno ili namjerno, ni sama više ne znam, ona je našla moj broj, nazvala me i svašta mi izgovorila. Ja sam samo šutjela jer nisam htjela dovesti njega u kompromitirajuću situaciju obzirom da nisam znala koliko ona zna o nama. Pravila sam se da ne znam o čemu govori želeći ga zaštititi. Nakon te burne večeri, malo se primirio, prekinuo komunikaciju tako da tjednima nisam znala rastaje li se ili ne. Ja bih ga na njenom mjestu definitivno ostavila, čak i da imam dvoje djece i radim skupa s njim. Koliko znam, ona je materijalno osigurana i neovisna žena. Ipak, izgleda da su izgladili to sve i nisu se razveli. Mi smo se nastavili viđati, iako rjeđe nego ranije. Suprotno očekivanom, nakon tog malog potresa, ja sam ga voljela kao nikad ranije- kao da nas je to zbližilo. Ni vijest o njenoj trudnoći me nije pokolebala u nastojanjima da se družimo što češće. Malo me iznenadilo kako si je to dozvolila, budući da sam uvjerena da je sumnjala da se i dalje viđamo, i usprkos tome insistirala na bračnim odnosima, to mi je on ispričao. Na neki način ga je izmanipulirala i mislim da je to jedan od najsebičnijih razloga da se ima dijete. Danas se i dalje srećemo po ustaljenoj shemi i strast je i nakon 3 godine jednako jaka, ako ne i jača. Pričamo o zajedničkom životu, ja povremeno sanjarim i o tome da odemo negdje zajedno, samo nas dvoje, možda i s njegovom djecom, ali ne opterećujemo se datumima i planiranjem.

Ono što me zbunjuje, a u posljednje vrijeme i ljuti je to što ona i dalje ostaje u tom lošem braku. Sada je otprilike 7 mjeseci trudna i čuva trudnoću i žao mi je, ali svejedno, kako više nije shvatila da je vrijeme da se dostojanstveno povuče? Vrijeđa mene i zapravo cijeli ženski rod jer ne poštuje sebe dovoljno da ga napusti. Je li za to kriv patrijarhalni odgoj koji je tako duboko usađen u nas žene? Koliko slaba jedna žena može biti i dopuštati da je se tako ponižava? Kakvu poruku, kakav odgoj ona pruža svojoj kćeri? Molim te, daj mi nade, Nadice.

Nevjerna

Draga Nevjerna,

barem jednom mjesečno dobijem ovakva pisma. Nažalost, naše društvo još nije sazrelo do te mjere da se ovakve situacije iskorijene i iznova pišem odgovore u nadi da će se nešto promijeniti. Ne bih rekla da je problem patrijarhalni odgoj jer smo već u 21. stoljeću, žene odavno rade i imaju sva prava kao muškarci, nekada i previše, toliko da prestanu biti ženstvene i postanu nalik muškarcima. To nitko ne voli i vjerojatno je to jedan dio tvog problema- tvoja snaga se tumači kao nekakva agresivnost što ugrožava tvoje partnere koji te onda ne vide kao potencijalnu suprugu, a zbog toga se ni nisi udala. U ovom odnosu teško je reći tko je kriv i tko bi prvi trebao odstupiti, ali strategija supruge je nešto što je, čini se, urodilo plodom (namjerna igra riječi).

Možda bi se trebala više ugledati na nju i sama zatrudnjeti. U godinama si kada ćeš ionako poželjeti djecu, situirana si i dovoljno zrela da možeš odgojiti dijete i sama, mada sam sigurna da će ti i on pomagati jer je očito dobar otac. On nju vjerovatno nikada neće ostaviti, a kako stvari stoje, ni ona njega, mada bi ti mogla iznuditi koji vikend zajedno ili ljetovanje tu i tamo. Situacija nije idealna, ali c’est la vie, kako si već rekla. Ono što ti sa sigurnošću mogu reći je da, što vrijeme više prolazi, sve je manje adekvatnih muškaraca, ondosno dolazi do do bazenskog paradoksa. To je termin koji sam skovala da slikovito opišem kako, što su žene kronološki starije, ako tipično biraju partnere svojih godina ili starije, bazen u kojem plivaju njihovi budući supruzi postaje s vremenom sve plići, jer muškarci iz njega iskaču uslijed braka ili smrti. Kod muškaraca situacija je sasvim suprotna jer, obzirom da biraju svoje vršnjakinje, starije, ali i nepristojno mlađe partnerice, svake godine se u njihov bazen regrutiraju generacije novih potencijalnih supruga pa njihov bazen s vremenom postaje sve dublji, odnosno sve napučeniji. Dakle, moramo i mi malo svoje kriterije prilagoditi vlastitim godinama, stanju na „tržištu“ i dobu u kojem se nalazimo. U ovom stoljeću urušile su se stare paradigme o monogamiji i vjernosti do groba, brakovi nisu više ono što su naše bake i majke imale i nije nikakva rijetkost vidjeti obitelj sačinjenu od jednog roditelja i djece. To se na kraju krajeva zove emancipacija.

Ako ti ovo gorenapisano ima smisla i kimaš glavom, onda se bojim da ti ja ne mogu pomoći jer je napisano u ironičnom tonu, kojem pribjegavam samo u ekstremnim slučajevima. Moj savjet je da to strgneš kao hanzaplast, okreneš se na peti i okaniš se ćorava posla. Pripiši cijelu avanturu trenutačnom ludilu, krizi srednjih godina, čemu god i ne gledaj unazad. Promijeni broj, ako treba i adresu, a kad ti je baš teško, otvori Tinder.

Vetar i zastave Vetar i zastave: Sa druge strane Radioaktivna kiša Utorkom na dva točka: Černobilj Prozor u dvorište, foto: Jordan Cvetanović Prozor u dvorište: Teret u duši Žena na ivici nervnog sloma Žena na ivici nervnog sloma: Nežni cvet