Draga Nadice
U VAZDUHU · kolumna

Draga Nadice,
rado čitam tvoje kolumne. Molim te, pomozi mi jer sam očajan. Nadam se da neću zvučati kao rasist, jer uvjeravam te da to nisam, ali meni su svi oni isti, sliče kao jaje jajetu. Grozno je sam sebi priznati da ih sve svrstavam u isti koš, oni su različiti ljudi, unikati, individue, zato i pišem tebi jer me sram i strah to ikome javno priznati.

Jednostavno se nisam rodio sa darom za raspoznavanje hipstera, i to mi je sada počelo ozbiljno komplicirati život, pa i egzistenciju. Evo nekidan, npr., za vrijeme pauze za ručak, ostao je jednom od njih komad kajgane u bradi. Ja sam se, naravno, uhvatio sprdati na njegov račun, ali ništa pretjerano, onako prijateljski, jer sam bio uvjeren da je to moj dobronamjerni i za šalu uvijek spremni kolega iz ljudskih resursa. Prema tišini koja je uslijedila nakon moje bezazlene i biološki točne primjedbe da „u njegovoj bradi postoji još cijeli jedan ekosistem“, zaključio sam da to nije kolega već moj šef koji je nedavno, nakon što ga je ostavila cura, prodao auto, bacio kontaktne leće, nabavio naočale i po svemu sudeći postao hipster. Budući da je bio na dopustu nisam uspio primjetiti sve te promjene. Odmah sam se ispričao, ali bojim se da je naš odnos narušen i da mi se fotelja opasno klima.

Naravno, pokušavao sam iskupiti na razne načine- kupio sam mu karte za Bon Iver i poklonio ulje za bradu, ali ništa nije pomoglo, dapače, preseljen sam na slabije plaćeno mjesto. Supruga, ne moram isticati, nije oduševljena mojim novim primanjima, u posljednje vrijeme jedva komuniciramo.

Samo nekoliko dana poslije, jedan hipster na bicikli se zamalo zabio u moj auto dok sam skretao udesno na putu iz ureda. Pojavio se niotkuda i prikočio u zadnjem trenutku, što mora da je bilo jako bolno jer je vozio pravi fixie, a oni nemaju kočnice nego moraš nogama pedalirati unatrag da bi se zaustavio. Očešao je zadnji kraj koji ću sad morati ponovo lakirati, a boju je teško nabaviti jer se ne proizvodi od ’79.  Razumljivo je da sam poludio i psovao dok sam se udaljavao žureći doma na večeru. Kad sam došao kući, supruga me dočekala vidno zabrinuta i ja sam se ponadao da ćemo se ponovo zbližiti. Međutim, razlog njezine uznemirenosti je bio gotovo fatalni udes koji je moj mlađi brat imao taj dan. On je zamalo poginuo na bicikli jer mu je neki idiot u Renaultu 4 oduzeo prednost i još vikao za njim „kretenu i prokleti hipsteru“. Naravno da sam odmah povezao događaje i nazvao ga da se uvjerim da je dobro. Više od njega bio sam potresen ja što ga uopće nisam prepoznao i što sam zamalo postao bratoubojica, ali nisam ništa rekao da ne dolijevam ulje na vatru.

Najsvježiji incident dogodio se jučer, a kap koja je prelila času se dogodila u jednom intimnom trenutku. Baš sam se spremao odgledati epizodu Twin Peaksa u društvu onog istog brata, barem sam mislio da je to on, koji dijeli moju strast prema Netflixu kada je on stavio ruku na moje koljeno i počeo je pomicati ka preponama. Skočio sam kao oparen i vrisnuo od šoka i nevjerice kad je ovaj progovorio glasom koji je jako nalikovao na ženin i uvrijeđeno ponovio ono što ona inače govori kad je ljuta ili povrijeđena. Moja supruga se izgleda  napokon bila opustila i poželjela seks, a ja sam prokockao i tu priliku jer je nisam prepoznao samo zato što je to jutro istetovirala bedro i predvečer malo plela. Odonda spavam na kauču, tj. ne spavam, budim se u hladnom znoju, potpuno sam rastrojen.

Kao što vidiš, imam ozbiljan problem koji ugrožava sve sfere mog života. Ja sam dobar, pošten čovjek i ne znam čime sam zaslužio ovaj pakao. Preživljavam samo zahvaljujući tipografij i- crtam da ne poludim.

Na rubu

Dragi Na rubu,

nisi napisao najvažnije – odakle pišes. Na ovim prostorima još uvijek nije donesen konsenzus oko toga što točno hipstere, ako ih još uopće ima, razlikuje od propadajuće srednje klase. U našem podneblju, većina ljudi koji voze bicikle nemaju za auto i kupuju na pazaru i buvljacima jer nemaju para za drugo. Ako i nose babine pulovere i pletu vlastite, teško je raspoznati čine li to zbog pomodarstva ili nevolje. Reciklaža nije stvar trenda nego potrebe za preživljavanjem. Rijetki primjerci iz imućnijih obitelji se zbog Instagrama solidariziraju sa osiromašenom većinom i lako se sakriju iza pseudo-jeftine sintetike iz American Apparela.

Ipak, čitam- zaposlen si, jedeš u menzi ili restoranu, voziš auto, plaćas Netflix, ne živiš s roditeljima- gotovo je sigurno da nam pišeš sa Zapada. U tom slučaju- odmah ću prijeći na stvar: je li moguće da si ti zapravo hipster, ali to još sebi nisi priznao oklijevajući u ormaru? Kad smo već kod ormara, otvori ga i prebroji koliko imaš kariranih košulja. Ako imaš više od jedne, a da sjekiru nisi pipnuo, moguće da si i sam hipster. Voliš li vintage? Kad si zadnji put slušao Sigur Ros? A Alt J? Praviš li svoje pivo u kupaoni? Ne identificiraš se sa hipsterima? Ako je odgovor na sva pitanja „da“, moguće da si i sam hipster. Nije nikakva sramota, dapače, ono si što jesi i nitko, zapamti, nitko nema pravo o tome imati drugačije mišljenje. Netolerancija je out, a diskriminacija na temelju modnog stila nasilno je i ružno poglavlje povijesti čovječanstva koje se, toplo se nadam, upravo završava.

Za tvoj problem nema brzopoteznog rješenja, evo vidiš da i Njujorčani imaju poteskoća razlikovati bradatu gospodu. Naoružaj se strpljenjem i uključi sva osjetila – obrati pažnju na marku naočala, zapamti miris, opipaj flanel, kušaj quinou. Iza svakog para brkova krije se čovjek ili žena, biće sa jedinstvenom pričom. U međuvremenu, prigrli vlastiti hipsterluk, posadi paradajz, odi na koji festival, promijeni tapecirung na sjedaćoj garnituri svojim rukama, konzumiraj Pitchfork i napusti sve to prije nego postane previše mainstream. Samo nemoj prestati odvajati otpad, biciklirati, reciklirati i spašavati Zemlju jer to će uvijek biti cool.

Vetar i zastave Vetar i zastave: Niz ulicu Vozačica Utorkom na dva točka: Vozačice Prozor u dvorište, foto: Jordan Cvetanović Prozor u dvorište: Smrt je stvar ukusa Žena na ivici nervnog sloma Žena na ivici nervnog sloma: Poranili ste