Lamija Begagić
U VAZDUHU · intervju · KULTURA · knjige

Gošća Krokodilove „Kuće za pisce“ u Beogradu, Lamija Begagić do sada je objavila dve zbirke priča, „Godišnjica mature“, koja je istovremeno kod čitalaca i kritike izazvala veliko oduševljenje, a potom zbirku „Jednosmjerno“.

Poznata kao majstor detalja u pripovedanju, Lamija Begagić sa lakoćom ispisuje emotivna stanja svojih junaka bez isklizavanja u plitkost i patetiku, a za City Magazine otkriva čime će se baviti ovog leta i na čemu zavidi Beogradu.

2010. proveli ste neko vreme u Splitu i tom prilikom vodili blog „Splitkost“ da li će ovaj boravak u Beogradu, u Kući za pisce, za krajnji cilj imati nešto poput tog bloga?

Pojavit će se neki beogradski zapisi, svakako. Dijelom sigurno na Krokodilovom blogu gdje su traga ostavili i prethodni rezidenti. Još uvijek vrijedno slažem impresije.

U kratkim pričama koje ste napisali, pa čak i u tekstovima druge prirode postoji majstorstvo u pisanju dijaloga. Da li ste razmišljali da objavite neku dramu „za odrasle“?

Razmišljala sam o drami, više nego intenzivno. Kroki za jednu dugo nosim, u glavi. Rado bih napisala i pozorišni tekst za djecu. Ljeto preda mnom mnogo obećava, ako ne bude nepredviđenih prepreka, računam da bi mogla napokon osigurati sebi neki pristojan komad vremena za pisanje. Pa, šta prvo dođe na red.

Pre nekoliko godina rekli ste da niste dovoljno zreli za roman, kao dužu proznu formu, kako danas stvari stoje po tom pitanju?

Danas više ne stižem pisati ni kratke priče. Stvari su, očito, u svojevrsnoj regresiji. Šalu na stranu, zaista radim mnogo projekata i tekstova za časopise, radim na nekim knjigama i zbirkama za djecu i ne znam kad ću se uhvatiti u koštac sa rukopisom za ostale. A ono što sam počela, uz mnogo vremena i truda, i mogao bi biti roman. No, rano je još išta najavljivati.

Koji je najsunčaniji grad koji ste ikada posetili?

Ne znam je li najsunčaniji, ali najviše sam sunca upila u Splitu, i to u kasnom oktobru, dok je Sarajevo bilo potopljeno maglom. Taj boravak u splitskoj kući za pisce zaista mi je mnogo značio, baš kao i ovaj beogradski. Povremeno izmiještanje iz mjesta i svakodnevnih okvira u kojima pisci stvaraju, nužno je i višestruko korisno.

Čime najradije putujete?

Zavisi gdje putujem. Na Zapadu vozom, a na ovom našem Divljem Zapadu automobilom.

Šta pored takozvane „stvarnosne proze“ najradije čitate? Imate li neku preporuku?

Trenutno čitam knjigu Finske lekcije Pasija Sahlberga, sjajnu knjigu o finskom obrazovanju. Autor nam na nekoliko stotina strane objašnjava kako su Finci, taj mali narod sa sjevera Europe, napravili čudo od svog obrazovnog i školskog sistema i došli do toga da je biti učitelj ili nastavnik pitanje ugleda i da je to zanimanje prestižnije od ljekara ili advokata.

Šta Beograd može ponuditi Lamiji Begagić, a šta ona njemu?

Beogradu zavidim na rijekama. Mnogo volim rijeke, a Beograd tu nema čega da se postidi. Beograd Lamiji i njenoj kćerkici može ponuditi parkove i hvala mu na tome. Impresionirana sam koliko su sređeni, čisti i očuvani. Tužna sam što dolazim iz grada gdje je ekološka svijest i svijest za očuvanjem društvene imovine na izuzetno niskim granama. Volim mreže malih ali živopisnih ulica u kontrastu sa bučnim i prenapučenim bulevarima. S druge strane, ja Beogradu i ne nudim toliko puno: nekoliko zapisa o njemu, možda koji stih, jedno predavanje u Kulturnom centru Beograda o obrazovanju u postdejtonskoj Bosni, ideologiji, rodnoj ravnopravnosti u udžbenicima i obećanje da ću uskoro ponovo doći.

Milan Todorović Milan Todorović: Srpski film sa čudovišnom sirenom i Frankom Nerom Nemanja Nikolić Nemanja Nikolić: Kreativni naboj alternativne scene Marko Vidojković Marko Vidojković: Volim da čitam svoje knjige Stevan Filipović Stevan Filipović: Potraga za herojem kao vezivno tkivo