Mima Simić
U VAZDUHU · intervju

Posetioce predstojećeg književnog festivala KROKODIL, iznenadiće pojava duhovite Mime Simić, koja će upotpuniti već uigrani voditeljski tandem koga čine Kruno Lokotar i Ivan Bevc. U svojoj rodnoj Hrvatskoj, Mima je poznata kao književnica, filmska kritičarka, aktivistkinja i pevačica u bendu Drvena Marija. Kako uspeva da održi taj „multipraktik“ životni stil i koje filmove preporučuje čitaocima City Magazina, saznajte u kratkom intervjuu koji sledi.

foto: Jelena Topčić

Festival KROKODIL je održan u Beogradu nekoliko puta, publika se navikla na dosadašnje voditelje, njihov humor i stil razgovora. Ti predstavljaš osveženje. Kako bi se predstavila beogradskoj publici?

Istina je da KROKODIL još nisam vodila na domaćem terenu, no ukrotila sam ga još krajem prošle godine na švicarskoj mu turneji, a koji mjesec poslije i u Mitrovici; ta je uspješna testna vožnja bila i temelj za ovu beogradsku premijeru. A budući da već godinama, da ne kažem desetljećima, vodim razgovore s autori(ca)ma na raznim književnim i filmskim festivalima, ne bojim se, kako se priča, iznimno zahtjevne beogradske publike.

Objavila si knjigu Pustolovine Glorije Scott, koja je bazirna na pričama Sira Artura Konana Dojla. Kako si se odlučila za detektivski roman?

Hm, ispravci netočnih navoda. Pustolovine Glorije Scott su zbirka priča, ne roman – nisu bazirane na Doyleu, nego su parodija pustolovina Sherlocka Holmesa, uz hrpu drugih književnih i općenito popkulturalnih začina. Pisala sam ih u tinejdžerskim godinama, ali i danas, čini se, drže vodu, ako je suditi po Glorijinim transmedijalnim izdancima – trenutačno se radi animirani film temeljen na liku i nedjelu te slavne detektivke, a svojedobno je i Ivan Velisavljević, moj drug i sjajan filmski kritičar, dramatizirao neke epizode za Beogradski radio (ne sjećam se koji kanal da me ubiješ).

Jedno trivija pitanje – koji ti je Šerlok bolji: Jeremy Brett ili Benedict Cumberbatch?

Budući da se trudim što više boraviti u prošlosti jer sam ondje pametnija, kreativnija i fizički i mentalno pokretljivija, odabrat ću Jeremyja. Makar moram priznati da sam nedavno opet gledala stare epizode s njim i čini mi se da ta serija nije najbolje ostarjela (kao ni ja, uostalom).

Da li pratiš književnu scenu u regionu? Ko su tvoju favoriti?

S obzirom na to da se od književnosti ne živi – kako od pisanja, tako ni od čitanja – većinu vremena provodim u žrvnju prekarijata i tek sporadično bacam oči kako na domaću, tako i na regionalnu proizvodnju. Ali, naravno, ma koliko se trudila ne mogu izbjeći Vlajsu, ili Nikolaidisa – možda zato što nisu samo sjajni pisci, nego i dragocjeni primjerci ljudske vrste – a to je u vrijeme opće devalvacije književnosti i kulture važnije no ikad. Također moram istaknuti odličan projekt hrvatskog književnog portala Booksa gdje srpski kritičari pišu o djelima hrvatskih autor(ic)a – to pomaže ne samo osvježavanju kritičkog prostora nego i opstanku jedne od najugroženijih vrsta – kritike.

Između ostalog u Hrvatskoj si poznata i kao aktivistkinja na polju promovisanja prava za LBGT populaciju. Kako se tvoj aktivizam manifestuje?

Nažalost, u Hrvatskoj, pa i u regiji, zapeli smo u trenutku kad je vidljivost LGBT osoba još uvijek ključno polje aktivističkog djelovanja. Još uvijek se neprestano mora odrađivati „autanje“, pa onda i govor o najbanalnijim i samorazumljivim stvarima kad je riječ o LGBT identitetima – pravu na jednakost pred zakonom, na zaštitu od diskriminacije i slično. Osobno mi je to silno dosadno, jer smatram da i aktivizam mora biti kreativan, i stimulativan, pa se trudim na taj način i djelovati – ulijetati na kviz showove, ili na emisije o kuhanju, autati se u apotekama i liftovima, planirati naslovnicu Glorije za vjenčanje sa svojom djevojkom i slično.

Po tvom mišljenju šta je važnije za popravljanje položaja LGBT osoba u društvima kakva su naša – političke odluke na nivou države ili sve veća prisutnost pripadnika ove populacije u medijima (američke serije, Eurosong….)?

Sve je bitno. Ja sam, kad je riječ o aktivizmu, izrazito eklektična – na nekoga djeluje američka humoristična serija, ili srceparajuća ljudska drama o pederima, na nekoga pak govor političara, aktivista i izmjene u zakonu. Na nekoga pogled na Pride s 15 tisuća sudionika, ili to što mu/joj se dijete autalo; na nekoga to što mu je lezba došla pomagati u poplavi. Bitno je osvijestiti taj moment solidarnosti – da smo svi nekome i negdje neka manjina, i da jedino kroz povezivanje, razumijevanje i osvještavanje opresija kojima smo izloženi i koje sami činimo, može doći do strukturalne promjene.

Trenutno vodiš emisiju Peti dan na trećem programu Hrvatske televizije, u kojoj četiri učesnika raspravljaju o različitim temama. Kako se snalaziš u debati neisomišljenika? Da li i sama ponekad poželiš da pokažeš neslaganje sa sagovornicima?

Od samog sam početka zauzela poziciju (uglavnom) neutralne moderatorice, pa kako ne pokazujem slaganje, tako nema smisla da pokazujem i neslaganje, pa čak ni kad se iznose stavovi koji me užasavaju kao čovjeka i kao politički subjekt. Uostalom, većina sugovornika u emisiji predstavlja moje stavove (pogotovo genijalni Dean Duda) i artikulira ih mnogo bolje nego li bih sama mogla, tako da sve u svemu nije toliko strašno koliko bi moglo biti.

Radila si i kao filmska kritičarka. Koja su tvoja top 3 all time favorite filma koja bi rado preporučila našim čitaocima?

Budući da su vaši čitaoci moje favorite sigurno odavno već pogledali – Lynchov Mulholland Drive, Wilderov Bulevar sumraka, ili pak Hitchcockovu Vrtoglavicu, preostaje mi samo da spomenem kakav LGBT naslov, da ih navučem – ako već ne na film, onda bar na homoseksualnost. Recimo, Hedwig and the Angry Inch Johna Camerona Mitchella, Bound Larryja i Lane Wachowski, ili bilo što od Douglasa Sirka.

Queens of the Stone age Vodimo vas na festival Rock@Exit na kome nastupaju Queens of the Stone Age Maša Dakić Maša Dakić: O značaju pokušaja i vetra u leđa Ana Marković Leksikon: Ana Marković Dragoljub Igrošanac Dragoljub Igrošanac: O prvom Festivalu fantastične književnosti Art-Anima