foto by Ivan Zadro1
U VAZDUHU · intervju

Uskoro će i u komšijska kina i u ovdašnje bioskope stići nešto zaista nesvakidašnje – zombi-komedija na satirično-političke teme. Više o filmu „Posl(j)ednji Srbin u Hrvatskoj” iz uma i usta Predraga Ličine, scenariste i reditelja ovog ostvarenja.

Piše: Zoran Janković

Da krenemo od prapočetka – šta predstavlja zametak ideje i priče o Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj?

Bilo je to prije nekih sedam godina. Snimao sam na Cresu neku reklamu, i dok je ekipa premještala rasvjetu, scenu i kameru na drugu poziciju, ja sam se zagledao u more i još jednom zaključio da su otoci savršeno mjesto za bijeg u slučaju zombi-epidemije. Onda sam u glavi prevrtio svoje najdraže zombi-filmove i shvatio da su rijetki oni koji se bave otkrivanjem seruma koji bi zaražene vratio natrag u ljudski oblik. Uspio sam se sjetiti filma 28 Weeks Later Denija Bojla i tu sam stao. Upitah se potom – „Zašto ti ne bi smislio zombi-film koji u sebi sadrži liniju priče koja se bavi otkrivanjem seruma? Tko bi bio imun? – Pa, na primjer, Srbi! Od njihove krvi može da se radi serum.” Prepričam ja ovu budalaštinu ljudima na setu i svi odvale od smijeha. I, eto, tako je sve počelo.

Kako je teklo predstavljanje ideje producentima – reč je o komediji, pa još zombi-komediji, pa i potencijalno veoma polemičnoj, da li je bilo nerazumevanja?

Ne. Na neku foru uopće nije bilo nerazumijevanja. OK, ljudi su me malko čudno gledali u smislu „ja sam budala, al ti si stvarno kreten”. Tako su me čudno i gledali kad sam izložio ideju za kratki igrani Teleport Zovko koji se poslije pokazao uspješnim i smiješnim. Ali imao sam i neizmjernu sreću sa svojom producenticom Ankicom Jurić Tilić koja je podržavala moje „ludilo”, u što bi se vjerujem rijetko koji producent upustio. Tako smo krenuli u avanturu Posljednjeg Srbina. Poslije je tu bilo malih problema jer u osnovi snimaš žanrovski film na priličnom broju lokacija i s velikim glumačkim ansamblom koji napadaju zombiji, ali s malenim domaćim budžetom. Ipak, nakon niza hitnih sastanaka uspjeli smo da se snađemo unutar finansijskih okvira.

Nekim čudom, projekat ovog filma podržan je i na oba filmska konkursa – i u Hrvatskoj i u Srbiji. Šta misliš da je konkursne komisije privuklo jednom ovako atipičnom projektu?

Svakako ih je privukla činjenica da su u filmu glavni likovi pripadnici naša dva najveća naroda čiji odnosi nisu prikazani kao opća mjesta unutar teškog autorskog filma s manjim brojem kadrova snimljenih iz ruke, a možda i u crno-bijeloj tehnici. Odnosi naših naroda toliko su apsurdni i bizarni da ih je zapravo realno jedino moguće prikazati kroz zombi-film i čini mi se da su ljudi u obje komisije shvatili.

Snimanje je u neku ruku proticalo u ilegali, zar ne?

Nismo se pretjerano hvalili jer je bilo malih problemčića s hrvatskim radikalima još kad je film dobio sredstva na konkursu. Umjesto da me ti ljudi slave jer sam ostavio samo jednog jedinog Srbina u Hrvatskoj – ispostavilo se da je njima i taj jedan previše. Štoviše, uspjeli su iskonstruirati i svoju verziju mog scenarija – antihrvatski film o razaranju Knina tokom Oluje u čijem su središtu priče dva mlada geja, Hrvata i Srbina koji pokušavaju pobjeći iz grada. Hm… Pa ovaj njihov scenarij zapravo uopće nije loš za priznate i poznate festivale autorskog filma. Možda jednog dana napišem i nešto ovako ozbiljno.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj ima krupne bioskopske ambicije. Veruješ li da će i u ovoj tmini (ne samo hrvatsko-srpskih odnosa na državnom nivou) kino-publika moći da se opusti i smeje i na ove i ovako obrađene teme?

Upravo zato sam i snimio film – da ljude podignem iz te tmine, da vide da nije sve tako crno. Mislim, jest – crno je, ali može i mora da se gleda kroz šalu da ti ne bi bilo tako crno. Pored Srba i Hrvata, u filmu su prisutni i ostali narodi iz Regionistana – Slovenci, Bošnjaci i Albanci. Tu su naravno i oni koji uvijek imaju svoje prste u raspletima odnosa na Balkanu. Njemački doktor, talijanska aktivistica za prava zombija i američki general. Neka krajnja ideja je da pokažem našim narodima koliko smo mali, nebitni i beznačajni kroz elemente političke satire sa snažnim prisustvom zombija. Znaš, svi se mi tu nešto svađamo, a već sutra može da izbije zombi-epidemija ili da se spuste agresivni vanzemaljci. I šta onda?

Da li si se bojao, bojiš li se da će te neki optužiti za sprdnju na račun nečega ne toliko smešnog?

Ako netko ima pravo da me optuži za sprdnju – to mogu biti samo ja. Moj srpski dio familije stradao je u Drugom svjetskom ratu i Oluji. Moj hrvatski dio familije također je stradao u Drugom svjetskom te u posljednjem ratu u Bosni. Dakle, meni je najteže. Tako da mene može optužiti samo netko tko nije ni pogledao film i to isključivo na osnovu izmišljenih informacija. Sad, kad malko bolje razmislim – nije meni najteže. Zamisli da još uz ove dve krvi imam i bošnjačku i slovenačku ili, ajme li mi ga, crnogorske? E, to ti je horor! A nitko od nas nije birao.

Imaš li u glavi već neki gledalački ili kritičarski kompliment koji bi ti baš prijao i pogađao u samu suštinu onoga što si želeo da postigneš sa PSUH?

Najviše bi mi prijalo da ljudi iz kino-dvorane izađu nasmijani. Prijalo bi mi i da se preplaše u scenama kad divljaju zombiji. Zapravo, očekujem sve ono što svaki redatelj očekuje u ovakvom miksu žanrova – smijeh i strah, emocije na romansi i nešto uzbuđenja na avanturi i akciji.

Da, za kraj, pomenemo i tvoju zbirku priča koja će upravo ovih dana biti objavljena i u Srbiji…

Pojavit će se uskoro u izdanju Partizanske knjige, u ediciji Saveznici. Radi se o tri poduže priče unutar zbirke Bljuzga u praskozorje. Ovo je jedan dio priča iz mog kompjutera koje sam napisao da ih jednog dana pretvorim u scenarij za igrani film. Tako u kompjuteru postoji i priča koja se zove Posljednji Srbin u Hrvatskoj, ali, eto, tu sam priču uspio ekranizirati. Jednom sam shvatio da mi je mnogo lakše pisati scenarij ako prvo napišem priču ili novelu. Međutim, kod ekranizacija mojih priča postoji i jedan mali problem – one su najvećim dijelom znanstveno fantastične, pa baš zato u kompjuteru i imam direktorij „filmovi koje nikada neću snimiti, ali neka ostanu na papiru”. Prilično je teško u financijski skromnijim kinematografijama snimiti film čija se radnja na primjer odvija u dalekoj budućnosti i iz koje glavni lik putuje vremenskim strojem u Drugi svjetski rat. Ne samo zbog produkcijskih ograničenja nego i zato što se u našim krajevima žanrovski filmovi, posebno znanstvena fantastika i horor, kod određenih struktura doživljavaju još uvijek kao nešto neozbiljno, da ne kažem bogohulno. Ono što sljedeće želim da radim jest sci-fi mjuzikl, kombinacija putovanja kroz vrijeme s mnogo pjesme i plesa.

Branko Rosic by Brian Rasic Branko Rosić: Fikcija na temeljima srpske realnosti IMG_1705 1 Stefan Tićmi: Najvažnije je biti sa svojim Nemirom na ti J004_C010_1207YE Miloš Lazić svakog dana bira muziku za vas, a jednu pesmu sam pevuši. Evo koju BeFunky-collage (1) Emili Blant o ulozi Meri Popins, Ani Vintur, Njujorku i još mnogo čemu ·