Magazin za urbani životni stil
Ovaj sajt koristi kolačiće za personalizaciju sadržaja i oglasa. Detaljnije

Magdalena Blažević: Najintimnija ženska iskustva

AUTOR: Jelena Vukićević 20 Nov, 2020
Magdalena Blažević:  Najintimnija ženska iskustva

Zbirka priča Svetkovina je prozni prvenac autorke Magdalene Blažević (1982) i donosi dvadeset pet priča u kojima susrećemo mrtve devojčice, čedomorke, preljubnice, žene koje izgaraju u kućama, one koje sanjaju o nežnosti i koje ne znaju šta s požudom i izborima koji ih, gotovo uvek, vode u propast…

Kako si preživela pisanje ovih priča i kako su one nastajale?

Priče iz Svetkovine pogađaju neuralgične točke tijela i duše i zadiru u najintimnija ženska iskustva, tako da junakinje priča jesu očajnice, preljubnice, čedomorke, sanjarke, nesretnice… One se kreću u prostoru i vremenu koji više ne postoje, ali njihova iskustva su univerzalna i tiču se svakako i nas.

Svetkovina je nastajala dugo, gotovo tri godine, jer sam prvi rukopis kojim nisam bila zadovoljna bacila u smeće i krenula ispočetka. Sam proces pisanja bio je vrlo uzbudljiv jer sam mnogo istraživala, provela sam neko vrijeme u selu u kojem sam odrasla i razgovarala sa ženama koje su sa mnom podijelile svoja i tuđa iskustva. U konačnici sam na diktafonu imala desetke sati snimljenih razgovora. Od dokumentiranog materijala kasnije sam pokušala odabrati onaj koji može postati književnost. Mnoge priče su bile toliko nevjerojatne da ih papir nije mogao podnijeti jer je stvarnost često mnogo neuvjerljivija od književnosti. Priče koje se tiču mog iskustva bilo je najteže napisati jer sam jedva zacijeljene rane nanovo raskrvarila i čini se da neće još dugo proći.

Danas, u Mostaru, kad ti se u novoj kući vrate uspomene na dom u kome si odrasla, odlaziš li u zemlju nepokretnog detinjstva? U kakvoj atmosferi si ti odrastala, šta ti je donelo rodno Žepče, a šta oduzelo?

I danas sam zaljubljena u krajolik u kojem sam odrasla. Svijet djetinjstva je čista magija, ne zato što nam se tada događaju neuobičajene stvari, nego zato što tada doživljavamo prva iskustva, otkrivamo sebe i prostor oko nas. Na selu, u prirodi, to je možda i izraženije nego u gradovima jer su na selima ljudi mnogo više povezani s prirodom. Ako tome pridodate praznovjerja, religijsko, folklor i dječje strahove, dobijete pravu crnu bajku. Odrasla sam na tome, i to je i dalje najizraženiji dio mog identiteta. Danas to vidim kao dragocjenost jer kao autorica likove mogu smjestiti u posve nadrealni svijet i atmosferu koja podsjeća na san. Stvarnost kakva je tada postojala više nikad ne može postojati jer se ona u sjećanjima falsificira, potpuno iskrivljuje, što je za književnost izvrsno. Ne razmišljam na način da mi je išta oduzeto odrastanjem na selu ili malom gradu, meni se ta ideja danas jako sviđa i zahvalna sam za iskustva koja imam. U Mostaru živim 20 godina i danas tu imam izgrađen život, ali mislim da nikad neću biti potpuno integrirana i da ću se na neki način uvijek osjećati gošćom. Nisam nikada osjetila poriv da pišem o tom gradu i ljudima iako sam dobro upoznala mentalitet i način života.

Osim atmosfere koja vlada Svetkovinom, odrastanje na selu mi je donijelo i specifičan jezik kojim se tamo govori(lo). Među našim jezicima ne vidim različitost, nego mogućnost da se priče ispripovijedaju na bolji, autentičniji način, a autentičnost u književnosti jedna je od najvažnijih stvari. Iz tog jezika i iskustava su nastale ove sintagme koje ste spomenuli.

U susretu sa sirovošću života i nagona, tvoje junakinje se suočavaju sa opasnostima i idu do kraja nekog iskustva, do one tačke koju nijedno ljudsko biće ne može da prevaziđe. Upravo u toj tački gde život postaje neizdrživ, nastaje književnost. Koja je uloga ovakve knjige u sredini u kojoj tvoje junakinje žive? 

Junakinje Svetkovine prije svega su usamljene žene, znaju da se ne mogu ni na koga osloniti i da svaki problem moraju riješiti same. U bezizlaznim situacijama postupaju neočekivano, onako kako nisu ni sanjale da su kadre. Žena na sebe preuzima mnogo, više nego što može podnijeti, i navikne se na ulogu one koja je odgovorna za sve i bez koje se ne može. Život u potpunosti posvećen drugima, u kojem nema mjesta za nju samu najusamljeniji je oblik življenja.

Svetkovina je nastala iz potrebe da se ispripovijedaju priče, to je književnost koja je sama sebi svrha, ali svakako je podsjetnik na svijet krutog patrijarhata koji nije donio ništa dobro ni muškarcu ni ženi.

Da li time što si dopustila sebi da što dalje prodireš, gde život postaje sve ličniji, dospevaš jezički do jednostavnosti i čistine, stilski izbrušenih i filigranski preciznih rečenica?

I kao čitateljica i kao autorica tragam isključivo za individualnim sudbinama iz kojih se mogu iščitati kolektivna iskustva. Stvarni život se odvija na rubovima civilizacije, tamo gdje veliki povijesni događaji imaju najjači odjek. Takav svijet je taktilan, njime se prelijevaju okusi i mirisi. Da bi se uhvatila takva atmosfera i da bi junaci istinski iskusili ono pred što ih autor stavlja, mora se iznaći odgovarajući jezik. Jer sve je u jeziku. Ja sam ga pronašla u metaforama, naizgled nespojivim sintagmama, kratkim rečenicama, poetskom.

Posebno bih se osvrnula na priču Noćnik. Znamo da je kontrolisanje ženske seksualnosti jedan od najstarijih načina tlačenja žena. Jedna od osnovnih pretpostavki patrijarhata bila je da muškarac raspolaže ženskim telom, dok je funkcija žene da sprovede ono za šta je biološki predodređena. Koliko danas ćutimo o tome, koliko znamo o sopstvenom telu, gde je razumevanje i poznavanje sopstvenog tela i seksualnosti?

Noćnik je jedna od najpoetičnijih i najnježnijih priča iz zbirke. Junakinja je mlada, udana žena zaljubljena u muškarca s kojim radi u tvornici. Sve su njezine maštarije posvećene njemu, njezina ljubav je opsesivna – nakon posla prati ga na putu do kuće ne mareći previše što će po tko zna koji put zakasniti na autobus i što će je u njezinom domu dočekati nezadovoljan i nesretan muž. Priče Noćnik i Svetkovina po tonu i atmosferi su bliske i posvećene su ženskom tajnom životu, onom o kojem nikom ne govore i koji vide kao jedini način da prežive bljutavu svakodnevicu. One svakako govore o ženskoj seksualnosti, o nezadovoljenoj požudi koja ne prestaje, ali je sasvim jasno da ne može biti zadovoljena. O kontroli nad ženskim tijelom više govore neke druge priče, one koje tematiziraju silovanje, abortus i čedomorstvo. Nažalost, i danas o ženskom tijelima i pravima najviše govore muškarci i donose odluke u njihovo ime.

Koliko ti je bilo bitno da se među svim pričama nađe i priča Kapa, priča o Ivani Širić, trinaestogodišnjoj devojčici koja je ubijena 16. avgusta 1993. godine u dvorištu porodične kuće?

Kapa je jedna od nekoliko ratnih priča iz zbirke i za mene najvažnija. Prevedena je i objavljena na engleskom, ruskom i makedonskom jeziku. Zapisala sam je davno, na prvu godišnjicu Ivanine smrti jer sam se bojala da ćemo zaboraviti i nju i sve ono što nam se dogodilo, jer i nakon najgorih trauma život teče dalje, tome se ne možemo oduprijeti. Odrastamo, stječemo nova prijateljstva, ljubavi, selimo se i čini se da je sve iza nas. Međutim, neke događaje iz života nikad ne prebolimo i sasvim neočekivano nas pokose onda kad se najmanje nadamo i kad smo bili sigurni da je sve iza nas. Kapu sam najbrže zapisala jer je oduvijek u meni. Ispripovijedana je u prvom licu – mrtva djevojčica govori o onome što se događa u poslednja dva sata njezina života. Dio tog dana sam provela s njom i znam točno što je radila, kakvo je bilo sunce, ljeto, vrtovi, šuma, pruga, Bosna… Stvarni događaj je mnogo brutalniji od onog iz priče, ali sam se morala fokusirati samo na jedan život i jednu smrt.

Šta posle Svetkovine?

Usporedo s pričama u protekle dvije godine pisala sam i roman koji govori upravo o događajima iz ljeta 1993. godine. Riječ je o kraćem poetskom romanu koji osim ove traume pripovijeda i obiteljsku priču. I roman je kao i priča ispripovijedan glasom mrtve djevojčice koja u sadašnjem trenutku dolazi u selo i suočava se s onim što je ostalo od sela, sa članovima svoje obitelji koji su stariji 27 godina, posjećuje mjesta koja su joj važna te se u jednom trenutku vraća na početak priče, u ljeto 1993. godine da bi ispripovijedala dio djetinjstva i smrt. Željela sam napisati antiratni roman, onaj koji će u svakom od aktera vidjeti prije svega čovjeka, ranjivo biće. Čak i u slučaju čovjeka koji naoružan do zuba stoji nasuprot nemoćnom djetetu. Uz to pripremam novu zbirku priča koja će biti ispripovijedana iz dječje perspektive što je vrlo zahtjevno, ali mi je otvorilo novi prostor za atmosferu bajkovitosti i horora.

Info…

Magdalena Blažević (1982) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Jedna je od urednica portala za književnost i kulturu Strane. Autorkin prozni prvenac Svetkovina u Zagrebu je objavila Fraktura, a u Beogradu Kontrast izdavaštvo. Živi i radi u Mostaru.

Fotografije: Marijana Baškarad