Retrospektiva Endija Vorhola u Londonu
Velika retrospektiva slavnog umetnika pop arta otvorena u martu u londonskoj galeriji Tate modern zatvara se 15. novembra. Od marta ove godine, kada je postavljena, privukla je veliki broj posetilaca, i omoguÄila im da na jednom mestu vide sve najznaÄajnije radove jednog od najveÄih ameriÄkih autora likovne umetnosti.
Endi Vorhol obeleĹžio je svetsku umetniÄku scenu u drugoj polovini XX veka. PriÄa o njemu predstavljena je u Tate Modern-u hronoloĹĄki, u 12 soba, obuhvata i rane radove, sa poÄetka karijere, sva najznaÄajnija dela, kao i ona koja do sada nisu izlagana u Velikoj Britaniji.
Rani radovi
IzloĹžba otkriva i kako je Vorholov pogled na svet oblikovao njegovu umetnost. Endi Vorhol roÄen je 1928, u radniÄkoj porodici doseljenika iz SlovaÄke. Studirao je dizajn na Univerzitetu u Pitsburgu, a kada je imao 21 godinu, preselio se iz Pitsburga u Njujork. Radio je kao komercijalni ilustrator, a u to vreme je apstraktna ekspresionistiÄka umetnost dominirala ameriÄkim umetniÄkim svetom. Vorhol je smatran previĹĄe banalnim autorom koji je bio tesno povezan sa komercijalnim svetom reklamne ilustracije da bi se njegova umetnost shvatila ozbiljno. Slava, popularnost i priznanje doĹĄli su tek kasnije, tokom ĹĄezdesetih.
Pop Art
Inspirisan novim talasom umetnosti koji je video u njujorĹĄkim galerijama, Vorhol je 1960. godine poÄeo da izraÄuje slike kombinujuÄi reklamne slike sa izraĹžajnim slikarstvom. Ovo je ubrzo ustupilo mesto Äistom grafiÄkom stilu, koji je kasnije nazvan – Pop Art. Vorholove slike predmeta ĹĄiroke potroĹĄnje, poput onih na kojima su konzerve Kembel supe, doĹĄle su iz njegovog iskustva, i otelotvorenje su ameriÄkog naÄina Ĺživota, posebne kulture koja prodaje san o ekonomskom i druĹĄtvenom napretku.
Nestrpljiv da ubrza proces repliciranja svojih slika, Vorhol je 1962. usvojio komercijalnu tehniku proizvodnje – sitoĹĄtampu, i poÄeo da koristi fotografije iz novina i Äasopisa. A ĹĄtampanje ekrana omoguÄilo je da se fotografije na platnu mogu reprodukovati viĹĄe puta. Vorhol je dozvoljavao da slike na ekranu budu zamuÄene, i tako stvarao posebne efekte. Tako je lice Merilin Monro postalo nalik maski â za njen portret Vorhol je koristio reklamnu fotografiju za film Niagara iz 1953. godine. Upotreba dva kontrastna platna ilustruje kontrast izmeÄu javnog Ĺživota zvezde, koja je u to vreme bila jedna od najpoznatijih Ĺžena na planeti, i njene (ranjive) privatne liÄnosti.
Neke Vorholove slike bile su angaĹžovane â tako je Red Race Riot, koja prikazuje mirne borce za graÄanska prava koje policija napada, primoravala gledaoca da promiĹĄlja svet oko sebe.
Vorholov rad bio je nadahnut popularnom kulturom â ĹĄtampao je slike novÄanica, brendiranih proizvoda, slike iz novina, slavnih liÄnosti svog vremena⌠Jednom prilikom je rekao da je stvaranje pop arta bilo mehanizovano, odnosno – poput maĹĄine. Dodao je da svako treba da bude maĹĄina, jer maĹĄine ne diskriminiĹĄu. Ovaj otvoren pristup ljudima i odnosima izmeÄu njih govorio je o dekadi ĹĄezdesetih â deceniji oslobaÄanja, liberalizacije i krupnih druĹĄtvenih promena.
Fabrika
VaĹžan deo Vorholove slave izgraÄen je kroz Fabriku, eksperimentalni umetniÄki studio i druĹĄtveni prostor. Prva Fabrika otvorena je 1963, u jednom stanu koji je Vorhol obloĹžio srebrnom bojom i folijom. Bilo je to mesto za masovnu proizvodnju Vorholovih slika i skulptura, i mesto gde se rodilo njegovo interesovanje za filmsko stvaralaĹĄtvo.
U Fabrici je Vorhol dokumentovao ljude koji su proĹĄli kroz ovaj prostor, i izradio njihove filmske portrete. Sa svojim saradnicima snimio je viĹĄe od 500 alternativnih filmova u periodu od 1963. do 1972. Ignorisao je tradicionalne metode snimanja filmova, i pravio filmove koji su bili bez scenarija. U njima su se obiÄno pojavljivale njegove âsuperzvezdeâ, ljudi koji su vreme provodili u Fabrici i Äinili njujorĹĄku umetniÄku andergraund scenu (Mnogi od njih, kao i sam Vorhol, bili su deo tada diskriminisane gej populacije).
Sredinom 1960-ih, sama Fabrika postala je umetniÄko delo, podjednako poznata i kontroverzna poput Vorholovih slika. RadeÄi sa Älanovima Fabrike, Vorhol se zainteresovao za kombinovanje filma sa performansom i muzikom, i proĹĄirio ideju o tome ĹĄta bi bioskop mogao biti. Tokom 1966. i 1967. godine bio je suorganizator multimedijalnih emisija poznatih pod nazivom Andy Varholâs Up-Tight (i kasnije kao Exploding Plastic Inevitable). Emisije su koristile novu tehnologiju koja je kasnije postala standardna praksa u Ĺživim nastupima.
U njima su se pojavljivali Velvet Underground i pevaÄica Niko, Vorholovi filmovi i fotografije projektovani su jedni preko drugih, a revolucionarna emisija je fascinirala publiku. Tih godina Vorhol je bio veoma produktivan – objavljivao je Äasopise, plakate, knjige i dizajnirao omote ploÄa.
Fabrika 2
PoÄetkom 1968. godine, Fabrika se preselila na novu adresu â u novoj Fabrici na trgu Junion nalazili su se posebni prostori posveÄeni Vorholovom Äasopisu Intervju i njegovoj filmskoj produkciji.
U Vorholov otvoren umetniÄki prostor je 3. juna 1968. upala spisateljica Valeri Solanas i pucala na njega. Umetnik je tada teĹĄko ranjen, za dlaku je izbegao smrt (preĹživeo je nakon kliniÄke smrti, i reanimacije), a Solanas je policiji objasnila da Vorhol krade njene ideje.
Ovaj pokuĹĄaj ubistva ostavio je teĹĄke posledice na umetnikovo fiziÄko i mentalno zdravlje – Vorhol ih je oseÄao sve do svoje smrti, 1987. godine.
U mirnijim sedamdestim godinama kontroverzni i ekscentriÄni autor vratio se slikarstvu i otvorio nove teme. ZapoÄeo je sa serijom Mao 1972 (slike Mao Ce Tunga) i nastavio je da istraĹžuje ikonografiju serijom ÄekiÄ i srp i lobanja 1976. godine. U okviru serijala Ladies and Gentleman koji je radio 1975, Vorhol je fotografisao trans osobe, i sa 14 modela snimio preko 500 fotografija. PomoÄu izraĹžajnih tragova Äetkica i slikanja prstima Vorhol je na ovim radovima istraĹživao odnos izmeÄu sloja sitotiska i oslikane pozadine.
Do sedamdesetih Vorhol je postao meÄunarodna zvezda. Svako veÄe je izlazio u njujorĹĄki klub Studio 54, zajedno sa drugim poznatim liÄnostima kao ĹĄto su Grejs DĹžons i Debi Hari. Svom delu je tako dodavao dodatni publicitet, a neki umetniÄki kritiÄari okarakterisali su njegovo druĹženje i unosan posao proizvodnje portreta po narudĹžbi za bogate i moÄne kao â umetnikovu rasprodaju. Ali, Äinjenica je, Vorhol je prodajom svojih komercijalnih radova finansirao tadaĹĄnju eksperimentalnu umetniÄku praksu.
U osamdesetim su se u Vorholovim delima reflektovali i veliki globalni problemi – hladni rat izmeÄu SAD-a i SSSR-a, kao i eskalacija epidemije AIDS-a. I poznati autoportreti sa âuplaĹĄenom perikomâ nastali su osamdesetih. U tom delu Vorhol je koristio privlaÄnu ĹĄemu boja u kojoj Ĺživopisna crvena glava umetnika lebdi na praznoj crnoj pozadini, a fokus je na njegovom izrazu lica i kosi.
Ovaj portret jedan je od hajlajta aktuelne izloĹžbe u Tate Modern-u, Muzeju savremene umetnosti na levoj obali Temze. Velika retrospektiva pruĹža pogled na umetniÄki opus koji je savremenoj umetnosti doneo mnogo toga, i na uzbudljiv Ĺživot ekscentriÄnog autora Äija je umetnost Äesto osporavana.
IzloĹžba podseÄa i na Vorholovih 15 minuta slave, odnosno na njegovo kratko pojavljivanje na kablovskoj TV mreĹži 1980. godine, kao i na serijal Petnaest minuta Endija Varhola, program koji je emitovan 1986. na kanalu MTV, i koji je sledio format preuzet iz slavnog Vorholovog Äasopisa Intervju.
Fotografije: Tate Shop