U vreme kada ozbiljni porodični ljudi završe subotnje razgibavanje po gradu, po kafama i kafićima, po pijaci, po tržnim centrima i skupe se na ručku za nekim okruglim ili četvrtastim stolom, mrzovoljni ili presrećni, tinejdžeri u cvatu, večito mlade tate, majke sa biserima i keceljama, posade se na stolice i uzdahnu, a zvuk kašike i kutlače postaje subotnja liturgija, krenula sam na autobusku stanicu. U haljini na tufne, golih ramena, vučem mali crni kofer, vruće mi je i neobično je tiho. Nekako sam zaboravila da je leto, da mi se pliva i odmara, u toj nesvesti me drži neka zbrka misli i žurbe. Pretičem ljude i primećujem im obrise, neke senke, boje i zapamtim samo sveštenika sa crnom kožnom dizajnerskom torbom, pitam se: Dozvoljava li religija Armani?